’’ I saw the best minds of my generation destroyed by madness, starving hysterical naked, dragging themselves through the negro streets at dawn looking for an angry fix, angelheaded hipsters burning for the ancient heavenly connection to the starry dynamo in the machinery of night, who poverty and tatters and hollow-eyed and high sat up smoking in the supernatural darkness of cold-water flats floating across the tops of cities contemplating JAZZ...’’
Parafrazirati ću Kerouaca kad kažem da ’beat’ generacija nije označavala mlade delikvente koji su djelovali u nekakvoj grupi, već individualce, osobenjake koji su gledali preko mrtvih zidova civilizacije.Bili su to mladi filozofi jednako opsjednuti drogom, zločinom, sexom, književnošću i - jazzom.
’’...who lounged hungry and lonesome through Houston seeking JAZZ or sex or soup’’
Jazz ulazi u priču tamo gdje eksperimentacija ulazi u način života. Tako se recimo benzendrin, popularno zvan ’benny’ koristio u svrhu produbljenja intelekta, a ne samo iz čiste hedonističke želje. Od Rimbaudovog ’kompleksa’ patili su svi, pjesnici i jazzeri – svi su željeli postići kaotičnije, Dionizijsko postojanje svoga bića. Saksofonist Charlie Parker, zvani Bird, jedna je od na taj način izgorjelih pojava i jedna je od glavnih pojava u novom bebop-u koji dolazi na američku scenu ’40-ih godina, zajedno sa trubačem Dizzy Gillespiem i pijanistom Thelonious Monkom. Ono što je bilo revolucionarno u bepopu bile su manje formacije glazbenika, kvinteti ili pak kvarteti, za razliku od dotadašnjih big bendova koji su punili plesne dvorane. Naglasak je na individualnoj kreativnosti, ponavljam individualnoj, i beskrajne solaže na saksofonu, trubi, klaviru ono su što je privuklo intelekt tadašnjeg mladog bohema američke poslijeratne (drugi svjetski, naravno) generacije, oni su bili ’beat’ vremena.
’’...who wept at the romance of the streets with their pushcarts full of onions and bad music,d anced on broken wineglasses barefoot smashed phonograph records of nostalgic European 1930s German JAZZ, finished the whiskey and threw up groaning into the bloody toilet, moans in their ears and the blast of colossal steamwhistles’’
Beatnici su ’50-e, a sve se dogodilo ’50-ih, čitali su poeziju i svirali jazz – istovremeno. Frisco ili San Francisco jest grad koji je postao centar kreativnosti, tamo su krenuvši iz Velike Jabuke završili svi umjetnici i lutalice i tamo su mogli ’zajedno piti vino na ulici’ i započeti veliki umjetnički revolt protiv Akademije i konzervativnog učenja o književnosti, zamjenivši akademsko intelektualiziranje ubiranjem životnih iskustava. Tražili su neku ’novu viziju’. Po cijeloj Kaliforniji se čitalo uz bubanj ili jazz combo sastav, čitao se i Ginsbergov ’Howl’ kojega citiram između tekstova, koji je svojevrsna himna cijele generacije. Jazz vokabular ušao je u tadašnji slang, riječi poput ’scat’, ’boogie man’ (kritičar), ’cats’ (ljudi koji sviraju jazz), ’hip’...
’’...rose incarnate in the ghostly clothes of JAZZ in the goldhorn shadow of the band and blew the suffering of America’s naked mind for love into an eli eli lamma lamma sabacthani saxophone cry that shivered the cities down to the last radio’’
Bepopom je, kažu, jazz postao sofisticirana glazba koja privlači ozbiljniju, intelektualiziranu publiku. Bepop su ’50-ih slušali ’hipsteri’, mladi ljudi u barovima, žvačući cigarete, s ’bennijem’ u čaši crnog vina, sa zgužvanom Ferlinghettijevom pjesmom u džepu širokog zoot odjela. Brojčano, jazz klubove, cijele ulice jazz klubova, danas možemo približno eventualno usporediti sa klubovima u kojima se pušta narodnjačka muzika. Točno, u kojem je trenutku intelektualno uzdizanje zamijenilo intelektualno srozavanje, ne znam, ali osjećam potrebu za nekom novom romantizacijom jazza, za recimo više Elvisa Stanića u Teti Roži, i Joea Kaplowitza, i Marka Lazarića; žive svirke koja će mahom privlačiti klince.
Danas možda ne moramo slušati Parkera, ni Davisa, ni Coltranea, ali možemo recimo slušati Toma Waitsa i šetati njegovim neonski osvjetljenim ulicama sa nekakvim pijanim ’nighthawkom’ koji se pridržava za hidrante, ulazi u zalogajnicu i uzima krafnu koja se zove kao neka prostitutka i misli da je čuo saksofon, izlazi i pogleda otiske mjesečevih zuba na noćnom nebu dok vjetar drži govor, a kiša zvuči kao aplauz. Kakve veze Tom Waits ima sa beatnicima i jazzom? Ima.
’’...countin one eyed jacks and whistling dixie in the car neal was doin least a hundred when we saw a fallin star florence wished that neal would hold her stead of chewin his cigar jack was noddin out and dreamin he was in a bar with charlie parker on the bandstand not a worry in the world and a glass of beer in one hand and his arm around a girl...’’ (Tom Waits, ’Jack and Neal’)
