Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

The Clash - Kada vrijeme ništa ne mijenja

The Clash - Kada vrijeme ništa ne mijenjaOvo je priča o jednom od najutjecajnijih rock bendova svih vremena... ladies and gentlemans... The Clash.

Joe Strummer je bio dijete iz dobrostojeće obitelji i većinu je djetinjstva proveo po internatima i privatnim školama, no te su mu se godine izgleda jako zgadile jer je kasnije stalno pjevao o revoluciji i borbi radničke klase za bolje sutra. Roditeljskih se okova oslobodio tek u ranim 20-ima kada se počeo povlačiti po londonskim ulicama i svirati u vlastitom pub rock bandu 101’ers.

Jones je, s druge strane, došao iz radničke obitelji i svoje je tinejdžersko doba proveo slušajući sve vrste rock glazbe do koje je mogao doći. Na kraju je osnovao hard rock bend London SS u kojem su svirali i njegov prijatelj iz djetinjstva, basist Paul Simonon, kao i bubnjar Topper Headon, kojeg je ubrzo zamijenio Terry Chimes.

Možda bi i sve tako ostalo da Strummer nije vidio Sex Pistolse na koncertu. Njihov ga je nastup oborio s nogu, nakon čega je odmah ostavio 101’ers i s gitaristom Keithom Leveneom krenuo u potragu za novim, žešćim zvukom. Dvojac se pridružio trojci iz London SS-a, a novu su postavu počastili i novim imenom - The Clash.

Prvi su nastup imali u ljeto 1976. u Londonu, i to kao predgrupa Sex Pistolsima. Ubrzo nakon tog nastupa The Clash su izgubili Levenea, ali su zato dobili menadžera Bernarda Rhodesa koji im je počeo organizirati nastupe na sve strane. Nije trebalo puno da se za njih pročuje i ekipa se našla u studiju gdje je za tri radna vikenda snimila svoj prvijenac ’The Clash’.

Album je pobrao hvalospjeve kritičara i u Britaniji se prodavao stravično dobro, dospjevši na 12. mjesto top ljestvica, ali od uspjeha u Americi nije bilo ništa. Štoviše, američki ogranak CBS-a je album ocijenio nedovoljno prihvatljiv za emitiranje na radiju i nije ga uopće izdao za tamošnje tržište. To se pokazalo kao pogodak prstom u oko jer je ’The Clash’ postao najbolje prodavani uvozni album svih vremena u Americi.

Odmah po snimanju albuma, Chimes i Headon su se opet zamijenili na mjestu bubnjara i došli smo do četvorke koja je zajedno odgulila većinu karijere. Četvorka je to koja je 1977. provela radeći na svom imidžu buntovnika, i to tako da su Strummer i Jones u zatvoru završavali zbog stvari kao što su vandalizam i krađa jastučnica, a Simonon i Headon zbog pucanja zračnicom u golube pismonoše.

Da sada ne bi ispalo kako imamo posla s četiri priglupa idiota, u isto su vrijeme pokazali i izuzetnu socijalnu svijest, predvodeći pokret Rock Against Racism i izdajući stvari poput ’(White Man) In Hammersmith Palais’. Ljenčarenja je bilo dosta i Clashevci su prionuli na snimanje drugog albuma ’Give ’Em Enough Rope’ kojim su se pokušali probiti i na američko tržište, nažalost opet neuspješno. U Britaniji je album postao veliki hit, startajući na drugom mjestu top ljestvice, dok je u Americi došao samo do 128. mjesta.

Taj ih relativni neuspjeh nije obeshrabrio i početkom 1979. godine odlaze na turneju po Americi, odlučni da osvoje i taj teritorij. Po Americi su svirali zajedno sa soul i R&B legendama kao što su Bo Didley, Sam & Dave i Screamin’ Jay Hawkins, country rockerom Joe Elyjem i rockabily bendom Cramps. Izbor gostiju pokazao je da su Clash postali fascinirani starijim rockom, a sve je to izašlo na vidjelo kada je krajem 1979. izdan dvostruki album ’London Calling’.

’London Calling’, album zbog kojeg se danas i sjećamo The Clash, bio je i ostao njihov najbolji rad, album koji su mnogi isticali kao najbolji rad 80-ih, a neki i kao najbolji rock album svih vremena. U svakom slučaju, to je album nakon kojeg je valjda svima postalo jasno da Clash više nisu punk band. Previše je tu bilo raznolike glazbe, a da bi se to sve moglo svrstati samo pod punk. I da, njime su se konačno probili u Americi.

Ovaj tjedan je izašla ’podebljana’ verzija ovog albuma koja se sastoji od dva CD-a i jednog DVD-a, a nužna je za preživljavanje svim fanovima ovog velikog banda. Na prvom CD-u se nalazi originalan dvostruki album, a na drugom su tzv. Vanilla Tapes. Vanilla što?!

Godine1979. su The Clash raskrstili sa starim menadžerom, što je povuklo i traženje nove prostorije za vježbanje, koju su konačno pronašli u jednoj staroj garaži u Pimlicu. Mjesto su nazvali Vanilla i tamo su počeli vježbati stvari koje su se na kraju našle na albumu. Legenda o snimkama koje su navodno tamo napravili, ali su se kasnije izgubile, trajala je otada pa sve do ove godine, kada su ipak pronađene.

Kako su uvijek bili ljevičarski nastrojeni, tako su i ovom prilikom pokušali pokazati glavešinama u glazbenoj industriji kako se može napraviti jeftin album. Snimali su se na dva mala studijska magnetofona i te su snimke kao pokaznu vježbu odnijeli u svoju izdavačku kuću. I onda im se, navodno, izgubio trag.

Nakon što je ’London Calling’ izašao, priče su nakratko prestale, da bi se opet s vremena na vrijeme pojavile, podgrijavane od osoba koje su na razne načine bile vezane s bendom. I onda, kada su gotovo već svi na to zaboravili, nestale trake su pronađene. Bilo je to u ožujku ove godine, kada je Mick Jones trebao preseliti neke stvari iz jedne kuće u drugu i sasvim je slučajno naletio na kutiju s trakama u kojoj su se nalazile i Vanilla Tapes.

Slučajno? Baš te godine kada se slavi 25-godišnjica izlaska? OK, možda je, a možda i nije slučajno. U svakom slučaju, jubilarno izdanje je ovdje i od 37 pronađenih pjesama izabrano je 21 najuspješnijih verzija, od kojih pet nikada izdanih stvari. Time je i priča o Vanilla Tapes završena.

Uz ova dva CD-a dolazi i DVD na kojem se nalazi 40-minutni dokumentarac o snimanju albuma, zasebni 16-minutni crno bijeli filmić o bendu iz istog perioda i sva tri video spota koja su napravljena za stvari s tog albuma – ’London Calling’, ’Train In Vain’ i ’Clampdown’.

A Clash nakon ovog albuma? Odmah su raspalili turneju po Americi i Europi, da bi se nakon nje zatvorili u njujorški studio i započeli rad na svojem četvrtom albumu. Izgleda da su bili prepuni ideja jer je krajem 1980, niti godinu dana nakon izdanja ’London Calling’, svijet ugledao trostruki album ’Sandinista!’ Ovaj su album Ameri prihvatili puno bolje nego ekipa kod kuće i po prvi puta im je album prošao bolje s one strane Atlantika.

Godinu1981. su opet proveli svirajući po turnejama i odmarajući se, a pred kraj godine su se sastali i krenuli u studio, gdje su pripremali peti album. Logičan izbor bi bio peterostruki latino album, ali Clashovci su se ovom prilikom odlučili na povratak ranijem zvuku. Još jedna važna stvar koja se u vrijeme snimanja dogodila bio je ponovni odlazak bubnjara Headona – službeno je objašnjenje bilo razilaženje u političkim pitanjima iako su svi znali da je Headon postao teški narkoman na kojeg se više nije moglo računati.

I tko bi drugi došao nego Terry Chimes, koji se vratio u bend točno pred izlazak njihovog najkomercijalnijeg albuma ’Combat Rock’. Zahvaljujući singlu ’Rock the Casbah’, album je završio u vrhu ljestvica najprodavanijih u skoro svim zemljama svijeta i Clash su postali bend koji bez problema može napuniti stadion.

Lova je stizala u potocima, ali bio je to labuđi pjev - Clash se počeo raspadati iznutra. Prvo su svi zajedno otjerali Chimesa, a pred kraj godine su Strummer i Jones otjerali Jonesa koji je navodno ’izdao originalnu ideju Clasha’. Jones je složio bend Big Audio Dynamite, a Strummer i Simonon su dovukli novog bubnjara i dvojicu gitarista i počeli svirati po Europi i Americi uvježbavajući novu postavu.

Postavu jesu uvježbali, ali nedostajalo je dobrih pjesama. ’Cut the Crap’, prvi album koji je izbacila nova postava Clasha bio je ujedno i njihov posljednji album, a bio je toliko jadan da o njemu ne vrijedi trošiti niti riječi. Toga su, izgleda, bili svjesni i Strummer i Simonon koji su se kasnije odrekli tog albuma, a početkom 1986. su obznanili svijetu da The Clash više ne postoje.

Simonon je osnovao Havana 3 A.M., bend koji je trajao jednu godinu, a onda se posvetio slikarstvu. Strummer je pognuo glavu i priznao da je izbacivanje Jonesa iz benda bio zabijanje noža u leđa dugogodišnjem prijatelju, što je ovaj prihvatio kao ispriku i pozvao ga na suradnju u Big Audio Dynamite, na čijem je drugom albumu ovaj dvojac posljednji put radio zajedno.

Nakon konačnog raspleta bolne priče oko raspada The Clasha, Strummer je pauzirao neko vrijeme od bavljenja glazbom da bi vođen strašću za stvaranjem osnovao svoj posljednji bend The Mescaleros. Njihovi albumi ’Global a Go-Go’, ’Rock Art and the X-Ray Style’,’Streetcore’, ’Walker Soundtrack’ i mnoštvo singlova označili su na neki način povratak u formu i vratili nam Strummera kojeg smo oduvijek voljeli - iskrenog, talentiranog i poštenog songwrittera sa stavom i ’srcem’. Socijalna tematika je još uvek prisutna a glazba distinktivno ’strametistički’ spoj stilova iz cijelog svijeta. Njegova iskrenost, kao autora i muzičara, spriječila je ovaj projekt sramotnog meteža u kojem takvi projekti obično završavaju. Njegov intenzitet koncentrirao je glazbu u jednu cjelinu, cjelokupno njegovu (upitan šta bend svira na pjesmi ’Bhindi Bhagee’ on je rekao: ’To je kao... a... znaš, ragga-bangra, two-step, tango, automobilski kazetofon sound u pokretu. Surfbeat, backbeat, frontbeat, backseat. U stvari imaš gomilu svirača i oni praše!’, što je najbolji opis Mescalerosa).

Strummer je uvijek odbijao basnoslovne ponude da obnove The Clash, mada je bilo šuškanja da se to moglo desiti na ceremoniji ulaska The Clash u Rock and Roll Hall of Fame. No, za vrijeme kratkog odmora na turneji The Mescalerosa, on je otišao održati dobrotvornu svirku za vatrogasce u štrajku u njegovom voljenom zapadnom Londonu, što je bio i njegov posljednji nastup u Londonu. Tada mu se pridružio i Mick Jones po prvi put od kad su se The Clash raspali.

Bilo je još priča i naznaka da bi se The Clash mogli još koji puta okupiti, ali to se nikada nije obistinilo, a nakon što je Joe Strummer umro od strčanog udara krajem 2002. godine, priča o ovom bendu je zaključena. Iako The Clash nikada nisu postali onako veliki kakvi su mogli, a i zaslužili postati, bili su bend koji je vratio strast u posustali rock’n’roll i jedno su vrijeme zaista izgledali kao ’jedini važan bend na svijetu’. Danas su jedni od najvažnijih u povijesti rock glazbe.

Albumi:
Clash (UK Version) (1977)
Clash (US Version) (1977)
Clash On Broadway (1991)
Clash/London Calling/Combat Rock (1977)
Combat Rock (1982)
Cut The Crap (1985)
Essential Clash (2003)
From Here To Eternity: Live (1999)
Give ’Em Enough Rope (1978)
London Calling (1979)
London Calling - The Legacy Edition (Bonus CD) (1979)
Maximum (2003) Extended Play
Sandinista! (1980)
Singles (2000)
Story Of The Clash, Volume 1 (1988)
Super Black Market Clash (1993)
The Collection (2004) Long Box
The Collection (2004) Box Set
The Essential Plus (2005)

DVD:
Clash - The Essential Clash (2003)
Clash - Westway to the World.

Predrag Šiftar, Paul Bond, Mate Bogut

Objavljeno 17.11.2005.

Vremeplov

Sve što sam imao bio je kofer i moji bubnjevi. Uzeo sam ih u Seattle i nadao se da će upaliti…
Dave Grohl (Foo Fighters, Nirvana)