Nađemo se ispred kina u 20h, ali ne odem na kino predstavu nego pogledati koncert Vlatka Stefanovskog. Iznenađujući odabir prostora o kojem ću još nešto poslije reći. Koncert je započeo ritam dvojac, Dejan Mirosavljević na bubnjevima i basist Đoko Maksimovski, ekipa koja i inače prati Vlatka na nastupima klasičnim umjerenim blues shuffleom.
Vlatko je izašao i uz odobravanje publike započeo prezentaciju gitarističkih finesa iznenađujuće fino i decentno. Rekao sam ”započeo” jer već nakon tri minute easy svirke krenulo je ”vidi-što-sve-znam” i ”nisam-imao-djetinjstvo-od-vježbanja-solaža-po-12-sati”. Uobičajeni Vlatkov krešendo gdje jedan dio publike ne može vjerovati u to što vidi, a drugi isfrustrirano napinje uši u nadi da će se možda potkrasti kakva greška...
Uglavnom nakon nekoliko numera u blues, rock , pa i funk maniri, a sve po receptu ”počnemo-lagano-pa-pred-kraj-ubijamo” izašao je i Jan Akkerman. Iako mu je trebalo pjesma i pol da se dogovori sa tonskim majstorom oko nikakvog zvuka (gestikuliranje rukama, što je publika pogrešno protumačila kao poziv na suradnju te su svi počeli pljeskati) i još pjesma i pol da se nonić iz 1946. koji je gitaru počeo svirati kad je imao pet godina zagrije. Uz početne poteškoće sa zvukom Jan je začinio sad već predvidljivu pravu blues zabavu. Mogli smo čuti ”Rock me baby”, ”I’m So Glad” i ”Hoochie Coochie Man” u zavidnoj izvedbi,ali nisam li spomenuo da ću se osvrnuti na odabir prostora? Dakle počeo je nedostajati onaj dim i pivo tako specifičan za ovakav nastup! Jedan mračni klub sa nabrijanom publikom koja stoji i vitla pivom u ruci zasigurno bi bio bolje rješenje od ovog kina koje i inače ima problem s akustikom.
Nakon ”Amazing grace” Jan se povukao te je Vlatko najavio umjesto zapadnog bluesa, malo onog jugoistočnog, što je razgalilo ljubitelje melosa, postidjelo one koji su otkrili da ipak u sebi imaju korijene i da uživaju u zvucima harmonijske ljestvice možda i više nego u penta tonici, a najviše osmijeha zasjalo je na licima pratećih glazbenika Đoke Maksimovskog i Dejana Mirosavljevića koji su se napokon osjetili kao da su na domaćem terenu. Publici su poklonili lijepe solo dionice, a i rasvjeta je došla do izražaja.
Nakon tri pjesme u sedam osmina, uslijedio je promašaj koji je imao tendenciju da bude highlight koncerta. Sjajan Vlatkov ”a-sad-ćeš-vidjeti-što-sve-stvarno-znam” solo nastup i prezentacija svih mogućih zvukova i jecavih finesa, prepoznatljivih harmonijskih pasaža, te ”pogledaj-koliko-mogu-spustiti-žice-tremolom” upropastio je ”Kao kakao” koji ne da nije nikako legao u koncept, nego nije nikako legao u koncept. Ipak su se u zadnjem redu matematički precizno probudile ručice i zapljeskale na dobri stari hit. To je bio kraj. Doslovno.
Nakon što su izašli na bis pridružio im se i Jan, te su opleli još malo bluesa, odsvirali ”Hocus Pocus”, pozdravili Rijeku, potpisali cd-e, zagrlili se, naklonili publici i to je bilo to.
Zaista Vlatko sjajno svira gitaru, Akkerman nešto prljavije, ali pravo blueserski, ritam sekcija je solidna i funkcionalna, no blues bez pive?
”Da li slušam radio? Ja liježem u 6 ujutro i budim se u 3 popodne. Onda idem u studio, sačekam dečke i udahnem svjež zrak ponovo tek u 6 ujutru kada ih otpratim do kapije. Ja nemam vremena za slušanje radija i ne vjerujem da time mnogo gubim. Frank Zappa
