Turbulentna 1968. godina uspjela je svijet izbaciti iz kolotečine i dobrano ga potresti. Nakon te godine ništa više nije bilo isto, i nikad više nije moglo biti isto. Iako je direktna asocijacija u glavama mnogih dočim se spomene ’68. ona legendarna – sex, drugs & rock’n’roll, ta 1968. puno, puno je više od toga, što ne osporava i spomenutu krilaticu.
Bogata kulturnim i političkim događanjima 1968. godina postala je neiscrpno vrelo za mnoge sociologe jer društveni potresi i nemiri koji su ju obilježili, svijet su zbilja okrenuli naglavačke, pa ga još k tome i zarotirali i na kraju mu podarili veliki prasak.
Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga, ml. i Bobbyja Kennedyja, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, antiratnog pokreta i ofenzive Tet u sklopu rata u Vijetnamu, Black Powera, generacijskog jaza, avangardnog kazališta, uzleta ženskog pokreta, te početka kraja Sovjetskog Saveza. Od New Yorka, Miamija i Chicaga preko Pariza, Praga, Rima, Berlina i Varšave do Tokija i Ciudad de Méxica, budila se svijest, budio se svijet.
Dugokosi su glazbenici instrumente i mikrofone koristili kao svoje glazbene »speak cornere«: Dylan je propovijedao na svoj način, Simon & Garfunkle svojim su tekstovima postali kroničari vremena u kojem žive, a i mnogi ostali glazbenici teže originalnosti i postaju drugačiji, primjerice Franka Zappa koji prelazi u fazu eksperimentiranja, pa Beach Boys, Kingsi, Rolling Stonesi...
Glazbeni kraljevi toga doba – Beatlesi nalik milijunima hipija odlaze u Indiju i kod nedavno preminulog Maharashi Yogija uče se meditaciji. Taj iskorak rezultirao je njihovim »Bijelim albumom« ili meditativnom fazom u kojoj glavnu ulogu igra akustična gitara.
Bila je to i godina Stanleya Kubricka, odnosno njegovog remek djela – znanstveno-fantastičnog filma »Odiseja u svemiru 2001«. Kubrick je koristio dotad nikad viđene specijalne efekte, a umjesto riječima priču je ispričao glazbom.
I dok je Kubrick pričao fikciju, stvarnu priču u svemiru ispričala je posada Apola 8. Naime, nakon neuspješna leta Apolla 1 početkom te godine, znanstvenici američke Nase doznaju da se ruski astronauti pripremaju za let oko Mjeseca. Brzinski sastavljaju tročlanu posadu i Apollo 8 lansiraju u sedmodnevnu misiju. Među izabranima astronautima je i pilot Jim Lowell, koji je poslije rekao – neizmjerno sam sretan što živim na »zelenom planetu«. Posada je po povratku zasipana telegramima: »Hvala Apollo 8. Spasili ste 1968.« Zašto? Pa stoga što su se u društvenom neredu 1968. mnogi osjećali izgubljeno, a uspješna misija Apolla 8 budila je nadu da će se problemi društva ipak rješavati.
U Londonu je pak, modna kreatorica Mary Quant svojim uvrnutim kolekcijama izokrenula svijet mode naglavačke. Pod parolom: »Dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost« u 12 je mjeseci lansirala 18 kolekcija odjeće, rublja, posteljine od lanenog platna i šminke. Žene su odjenule raznobojne mini haljinice, prozirne košuljice i sve ono što više pokazuje nego li skriva. Na kapke im je nanjela vesele boje i crni tuš, a muškarci su pak odjeću dosadnih boja zamijenili onom koja vrišti u čitavom duginom spektru. Te, 1968. godine Mary je u svijet mode gurnula i danas nenadmašnu Twiggy, a njezin je butki postao okupljalištem fotografa, glumaca, glazbenika ili jednom riječju – svih umjetnika željnih promijena.
Sportaši su se te 1968. godine mučili s rekordima potrebnim za sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Mexicu. Među njima je bio i Tommie Smith, koji je osvojivši zlatnu medalju na utrci na 200 metara pobjedničko postolje iskoristio za protest političkog predznaka. Pojavio se u crnim čarapama i uzdignutom desnicom s crnom rukavicom popratio intoniranje himne.
Bio je to znak protesta Crnih pantera, pokreta za izjednačava prava Afroamerikanaca. Posljedice takvog istupa bile su izbacivanje istog ne samo iz Olimpijskog sela već i s fakulteta, no Smith je unatoč svemu pobijedio – ukazao je svijetu na probleme afroamerikanaca, a svoju je borbu nastavio i kasnije kao atletski trener i profesor sociologije.
Bila je to i godina u kojoj se slavila slobodna ljubav, u kojoj su žene izborile pravo na abortus i još mnoga druga prava, pa mnogi 1968. godinu nazivaju i feminističkom godinom.
Ni Hrvatska nije bila gluha i slijepa te 1968. godine. Dok su Česi protestirali protiv ruske okupavije, pariški studenti žarili i palili u uličnim nemirima četvorka iz Splita svojim je umjetničkim performansom nasmijala, ali i razljutila mnoge.
11.siječnja, negdje u ranim jutarnjim satima, osmorica splitskih dečkiju s metlama su razmazali tridesetak litara crvene boje po tisućljetnim pločama Dioklecijanovog Peristila. Kasnije je taj akt kolokvijalno nazvan «Crveni Peristil» i kao takav postao jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, ali i natuknica u svim svjetskim enciklopedijama moderne umjetnosti, a povijesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju za jednu od prvih konceptualnih akcija uopće.
Na domaćem terenu, pak, dugo je trebalo da se Crveni Peristil iz vandalskog čina prometne u umjetnički, a pravo javnosti je dobio tek u zadnje vrijeme, pa tako čak i nagrada za nainventivnijeg umjetnika na splitskom Biennalu grafičke umjetnosti nosi ime Crvenog Peristila.
Provokativna akcija je tadašnji uspavani Split prodrmala iz temelja, a s vremenom se uzdigla u mit obavijen velom tajne i mistifikacije. Tome je pridonijela i činjenica da sami akteri nikad nisu željeli javno govoriti o samom činu bojanja.
