Turbulentna 1968. godina uspjela je svijet izbaciti iz kolotečine i dobrano ga potresti. Nakon te godine ništa više nije bilo isto, i nikad više nije moglo biti isto. Iako je direktna asocijacija u glavama mnogih dočim se spomene ’68. ona legendarna – sex, drugs & rock’n’roll, ta 1968. puno, puno je više od toga, što ne osporava i spomenutu krilaticu.
Bogata kulturnim i političkim događanjima 1968. godina postala je neiscrpno vrelo za mnoge sociologe jer društveni potresi i nemiri koji su ju obilježili, svijet su zbilja okrenuli naglavačke, pa ga još k tome i zarotirali i na kraju mu podarili veliki prasak.
Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga, ml. i Bobbyja Kennedyja, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, antiratnog pokreta i ofenzive Tet u sklopu rata u Vijetnamu, Black Powera, generacijskog jaza, avangardnog kazališta, uzleta ženskog pokreta, te početka kraja Sovjetskog Saveza. Od New Yorka, Miamija i Chicaga preko Pariza, Praga, Rima, Berlina i Varšave do Tokija i Ciudad de Méxica, budila se svijest, budio se svijet.
Dugokosi su glazbenici instrumente i mikrofone koristili kao svoje glazbene »speak cornere«: Dylan je propovijedao na svoj način, Simon & Garfunkle svojim su tekstovima postali kroničari vremena u kojem žive, a i mnogi ostali glazbenici teže originalnosti i postaju drugačiji, primjerice Franka Zappa koji prelazi u fazu eksperimentiranja, pa Beach Boys, Kingsi, Rolling Stonesi...
Glazbeni kraljevi toga doba – Beatlesi nalik milijunima hipija odlaze u Indiju i kod nedavno preminulog Maharashi Yogija uče se meditaciji. Taj iskorak rezultirao je njihovim »Bijelim albumom« ili meditativnom fazom u kojoj glavnu ulogu igra akustična gitara.
Bila je to i godina Stanleya Kubricka, odnosno njegovog remek djela – znanstveno-fantastičnog filma »Odiseja u svemiru 2001«. Kubrick je koristio dotad nikad viđene specijalne efekte, a umjesto riječima priču je ispričao glazbom.
I dok je Kubrick pričao fikciju, stvarnu priču u svemiru ispričala je posada Apola 8. Naime, nakon neuspješna leta Apolla 1 početkom te godine, znanstvenici američke Nase doznaju da se ruski astronauti pripremaju za let oko Mjeseca. Brzinski sastavljaju tročlanu posadu i Apollo 8 lansiraju u sedmodnevnu misiju. Među izabranima astronautima je i pilot Jim Lowell, koji je poslije rekao – neizmjerno sam sretan što živim na »zelenom planetu«. Posada je po povratku zasipana telegramima: »Hvala Apollo 8. Spasili ste 1968.« Zašto? Pa stoga što su se u društvenom neredu 1968. mnogi osjećali izgubljeno, a uspješna misija Apolla 8 budila je nadu da će se problemi društva ipak rješavati.
U Londonu je pak, modna kreatorica Mary Quant svojim uvrnutim kolekcijama izokrenula svijet mode naglavačke. Pod parolom: »Dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost« u 12 je mjeseci lansirala 18 kolekcija odjeće, rublja, posteljine od lanenog platna i šminke. Žene su odjenule raznobojne mini haljinice, prozirne košuljice i sve ono što više pokazuje nego li skriva. Na kapke im je nanjela vesele boje i crni tuš, a muškarci su pak odjeću dosadnih boja zamijenili onom koja vrišti u čitavom duginom spektru. Te, 1968. godine Mary je u svijet mode gurnula i danas nenadmašnu Twiggy, a njezin je butki postao okupljalištem fotografa, glumaca, glazbenika ili jednom riječju – svih umjetnika željnih promijena.
Sportaši su se te 1968. godine mučili s rekordima potrebnim za sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Mexicu. Među njima je bio i Tommie Smith, koji je osvojivši zlatnu medalju na utrci na 200 metara pobjedničko postolje iskoristio za protest političkog predznaka. Pojavio se u crnim čarapama i uzdignutom desnicom s crnom rukavicom popratio intoniranje himne.
Bio je to znak protesta Crnih pantera, pokreta za izjednačava prava Afroamerikanaca. Posljedice takvog istupa bile su izbacivanje istog ne samo iz Olimpijskog sela već i s fakulteta, no Smith je unatoč svemu pobijedio – ukazao je svijetu na probleme afroamerikanaca, a svoju je borbu nastavio i kasnije kao atletski trener i profesor sociologije.
Bila je to i godina u kojoj se slavila slobodna ljubav, u kojoj su žene izborile pravo na abortus i još mnoga druga prava, pa mnogi 1968. godinu nazivaju i feminističkom godinom.
Ni Hrvatska nije bila gluha i slijepa te 1968. godine. Dok su Česi protestirali protiv ruske okupavije, pariški studenti žarili i palili u uličnim nemirima četvorka iz Splita svojim je umjetničkim performansom nasmijala, ali i razljutila mnoge.
11.siječnja, negdje u ranim jutarnjim satima, osmorica splitskih dečkiju s metlama su razmazali tridesetak litara crvene boje po tisućljetnim pločama Dioklecijanovog Peristila. Kasnije je taj akt kolokvijalno nazvan «Crveni Peristil» i kao takav postao jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, ali i natuknica u svim svjetskim enciklopedijama moderne umjetnosti, a povijesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju za jednu od prvih konceptualnih akcija uopće.
Na domaćem terenu, pak, dugo je trebalo da se Crveni Peristil iz vandalskog čina prometne u umjetnički, a pravo javnosti je dobio tek u zadnje vrijeme, pa tako čak i nagrada za nainventivnijeg umjetnika na splitskom Biennalu grafičke umjetnosti nosi ime Crvenog Peristila.
Provokativna akcija je tadašnji uspavani Split prodrmala iz temelja, a s vremenom se uzdigla u mit obavijen velom tajne i mistifikacije. Tome je pridonijela i činjenica da sami akteri nikad nisu željeli javno govoriti o samom činu bojanja.
”Grci uopšte ne priznaju da postojimo, Bugari kažu da smo Bugari, Srbi ne priznaju crkvu... Čuvanje tradicionalne glazbe je čuvanje našeg makedonskog identiteta. Na primer, najpopularniji Makedonac zadnjih 50 godina je Toše Proeski, opet muzičar. Gorazd Čapovski (Mizar)
