Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Milorad Milinković-Debeli - Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?

Intervju: Milorad Milinković-Debeli - Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?Donosimo vam ekskluzivan intervju s Miloradom Milinkovićem -Debelim koji je našem novinaru otkrio što misli o trenutačnoj situaciji u rock’n’rool glazbi, te ponudio i simpatično rješenje za spas rock’n’rolla.

Milorad Milinković – Debeli rođen je 1965. godin u Beogradu. Diplomirao na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, odsjek režija, 1991. god. Studentski filmovi: Andergraund (1987.) Odlazak (1988.) Kakva omladina! (1989.)

Diplomski film ”Satan Panonski” (1991.) postiže veliki uspjeh,te biva pozvan kao jedini film iz bivše Jugoslavije na Barcelonski bijenale.

Režirao je i kazališne predstave: Happy Night (Milenko Bodirogić, 1992, privatna produkcija-Beogradsko dramsko pozorište) Beogradske priče (Aleksandar Barišić, 1993, SKC) Bilo jednom u Beogradu (1993, SKC) Zigi, zvezdana prašina (Marija Soldatović, 1995, Bitef Teatar) Ljubavnik (Harold Pinter, 1998, Jugokoncert - Bitef Teatar).

Režirao je preko 100 video spotova za uglavnom sve najvažnije izvođače na ovim prostorima(Zabranjeno Pušenje, Rambo Amadeus......sve što pomislite odgovor je da!). Jedan od najcenjenijih režisera u toj oblasti, a 1998. na jedinoj do sada održanoj dodjeli nagrada u oblasti video spotova, dobiva nagradu za najboljeg režisera za spot ”Gile Šampion” grupe Zabranjeno Pušenje.

Radio je reklame kao i jako puno sati raznog TV programa, režirao TV projekte (Rok dezerteri, Rokumenti, Balkanske impresije, Paralelni svetovi), te nekoliko kratkih filmova (npr. Milutin i Olga, 1997. Showroom 1997.) kao i dokumentarni film (120 min.) o Sportskom Društvu Partizan (1995.) povodom 50-godišnjice osnivanja kluba.
Režirao je seriju Kazneni Prostor (2002-2003.) Napravio još mnogo programa glazbenog tipa (npr. serija o Zabranjenom Pušenju u 4 epizode i sl.).

“Mrtav ‘ladan” je njegov prvi dugometražni igrani film. Film je imao preko 300 000 gledaoca, a kao TV serija je repriziran četiri puta, do sada, tako da se procjenjuje da ga je vidjelo više milijuna ljudi. Te, 2002. godine je bio drugi (iza Zone Zamfirove) film po ukupnoj gledanosti u kinotekama u Srbiji, ostavivši iza sebe i blokbastere kao što su Gospodar Prstenova ili Hari Poter, kao i sva ostala domaća ostvarenja. Poslije su uslijedili filmovi: Potraga za Srećkom (2005) i Citulja za Eskobara (2008).

Možete ga susresti na koncertima kako stranih tako i bendova s prostora bivše Yuge.

Probudio se jednog jutra zatečen nedoumicom – Rock’n’Roll ili nogomet .............. još uvijek vrti film!



Rirock.com: Tema razgovora je srpski R’n’R: što, kako i kuda dalje s njim? Da li je dovoljno ili da obrazložimo zašto smo došli do ove tematike?


Milorad Milinković: Kako god hoćeš.


Rirock.com: Onda ovako: Vaše trenutno viđenje srpskog R’n’R-a?


Milorad Milinković: Srpski Rock And Roll, interesantno, već dugo vremena izgleda kao da je, kako bih rekao, klinički mrtav samo ga održavaju na aparatima. Sada je jedino pitanje da li će se nekada probuditi iz te kome i onako veselo ustati kao da ništa nije ni bilo ili će jednostavno u nekom trenutku netko isključiti te aparate kad rodbina ne bude bila dovoljno zainteresirana za to. Ali meni upravo tako nekako izgleda. Jedini problem s tim je što nikada zapravo ne znate kako će se stvari odvijati kao i u takvim, na žalost, graničnim slučajevima medicine, što se zaista netko koga ste otpisali može poslije mnogo godina probuditi i kazati: hm, ‘ajmo sad živjeti dalje… a i ne mora biti tako. Može se jednostavno isključiti aparate, donirati organe - već što se radi i kraj priče. U svakom slučaju nemam neku preciznu prognozu što bi se moglo dogoditi s R’n’R-om. Optimist sam u tom smislu, volio bih da mrtvac oživi ali vidjet ćemo.

U svakom slučaju ima puno problema, malo smo tržište… ali uvijek je bilo puno problema. Sjećam se kada sam išao u srednju školu bila je fora imati bend. Svi živi su osnivali bendove, čak i ljudi koje to nešto naročito nije zanimalo i sve to iz jednog vrlo jednostavnog razloga što je takva nekako bila i klima da su se djevojčice ložile na ljude koji sviraju. I to znam i od starijih koji su mi pričali, da tako je bilo i u 60-im i u 70-im pa i u 80’-im kad sam ja išao u srednju školu. E sad od 90-ih pa nadalje su ovdje neki drugi prioriteti ženama očigledno postali bitni pa samim time i momcima koji se bave tim. Tako da bi najidealnije bilo kada bi se “cice” ponovo palile na svirače, (ili otkud znam: slikare, umjetnike generalno) a ne na političare ili na biznismene. Znači 90-ih su se žene palile na one koji imaju para a zna se tko je tada mogao imati para. E sada se žene isto pale na one koji imaju novaca a sada to nisu oni u trenerkama što nose pištolj sad su ovi u odijelima što ne nose ništa nego mlate praznu slamu i članovi su ove ili one partije.
Tako da, na žalost, ta stvar, koja je opet, kad sam išao u srednju školu bila sramota, mislim baviti se politikom na bilo koji način, sramota, jednostavno rečeno, sad je “in”. E sad, kada to bude prestalo biti “in” i ponovo postalo biti sramota onda će možda i R’n’R oživjeti.


Rirock.com: Svjedoci smo ovog ljeta da gotovo u svakom gradu imamo po neki besplatan događaj: festivale piva, ili neke “jade” tj. štrudlijade, lubenicijade, itd. U moru tih šarenih gaža uporno se svira besplatno. Što vi mislite koliko je to mač s dvije oštrice?


Milorad Milinković: Pa evo ovako! To je veliki mač s dvije oštrice ali to je pitanje kontrole. Naime, da ne ulazimo u genezu kako je to sve počelo, nije to toliko bitno. U svakom slučaju to je “lagani ubojica” iz vrlo jednostavnog razloga što nitko poslije neće platiti kartu kad je već gledao bend besplatno. Zašto bi sad netko plaćao karte za nešto što prije ili malo kasnije može gledati besplatno. Onda samim tim mladi bendovi nemaju nikakvu šansu, jer tko će sad opet platiti za mlad bend koji nikad nije čuo da bi ga slušao kad opet može veliki bend vidjeti besplatno. To je samo pitanje kontrole a onda će se dogoditi a događa se da ćete uspjeti držati te velike koncerte koji su džabe. Dobro to se vama plati, bendove plaćaju, a plaćaju ih tko: političari, grad ili opčina tj. ova ili ona politička struktura tako da politika dobiva opet tu vrstu moći da vam određuje što će se svirati i da određuje tko može ili ne može svirati tj. kome će se platiti a kome neće i samim time to direktno utječe na scenu. Time se ubija ono tržišno što nekad i nije loše - što god mislili koliko je nešto komercijalno a koliko nije: a u stvari ne znamo šta je komercijalno. Događalo se tisuću puta da se pogrešno razmišlja: i za The Beatlese su mislili da nisu komercijalni pa su ih odveli u prvih nekoliko kuća, a o The Rolling Stonesima neću ni pričati – ista stvar. Poslije se naravno ispostavilo da to ljudi vole slušati, naprotiv da enormno vole slušati. Tako da se ovdje odvija ista stvar. Mi nemamo predstavu što će ljudi slušati, što će voljeti a što neće. Sad je na žalost situacija takva da sve možete manje ili više skinuti s interneta, opet ne morate platiti i samim time i sve moguće nastupe bendova možete eto gladati džabe i to ne morate platiti jer “kao” narod nema para. Točno je. Narod nema para ali bi vjerovatno dao neku malu crkavicu kad bi to moglo, kad bi bila takva forma, da za nešto malo para uđe na koncerte…
Jedino što bi moglo oživjeti su te “kafanske” svirke ako krenu,… tako bi se vratili u neke 50-e, 60-e kada su ovi malo stariji, da kažem R’n’R bendovi svirali po kavanama. Pa onda, ne znam odsviraju 3 ili 4 standarda pa jednu svoju stvar pa u sljedećem nastupu ili sljedećeg mjeseca odsviraju dvije svoje stvari pa lagano navuku publiku na svoj repertoar pa… ne znam, možda je to put, nemam pojma.


Rirock.com: Pojedini muzičari polako i sistematski postaju političari, što putem aktualnog učešća u politici (bivši članovi grupe Idoli: Krstić i Šaper) do onih, nazovimo ih indirektnih, koji su non-stop uz vlast i na bilo kakvim promocijama političkim oni su tu kao “predstavnici rockera”. Ne čini li Vam se da su Rock heroji već pomalo umorni? Npr. od čitave generacije “novog vala” tko tu korespondira s publikom: Partibrejkersi, Disciplina Kičme, Elorg, Vlada Divljan kada se vrati iz Austrije, imamo Davorina Bogovića iz Kazališta, Juru Stublića… Heroji su umorni ili…


Milorad Milinković: Pa to je normalna stvar. Ti ljudi sada imaju 50-ak godina svi i sasvim je normalno, ne možete od njih sa njihovih 50 godina tražiti da se bave Rock And Rollom kao što su se bavili kada su imali 20. To je potpuno logično. Neki jednostavno ostaju u muzici zato što su u duši glazbenici, a neki odu u neke druge stvari zato što možda nikad nisu ni bili glazbenici u tom nekom smislu riječi. Za mene je to sasvim normalna stvar, to nije ništa što je nenormalno. Što bi se reklo, kada su mladi onda svi sviraju, kada ostarite onda se mora od nečega živjeti i onda netko tko je cijelim svojim bićem glazbenik ostane u muzici a ovi drugi koji nisu oni nađu nešto drugo čime će se baviti. To je normalno, to ne treba nikog brinuti. Ono što treba brinuti je što, neću kazati nema mladih, ima mladih, postoji gomila mladih odličnih bendova koje znam ili imam prilike da ih čujem, nego što ti bendovi ne mogu doći do onog medijskog prostora koji su imali ovi kada su bili njihovih godina. To je osnovni problem. Taj medijski prostor koji su imali Idoli, Šarlo, Elorg, Film itd. taj medijski prostor je na nekim drugim aktivnostima što bi se reklo i nema veze s muzikom. I sad ti novi klinci, kojih zaista ima puno dobrih, ne mogu doći do izražaja i predstaviti ono što rade tj. zainteresirati ljude za svoj rad.


Rirock.com: Pričamo o nekim inim vremenima kada su na televiziji bila dva kanala. A sada imamo kablovske kanale, internet a klinci i dalje ne mogu doći do izražaja. Tko je po Vama krivac?


Milorad Milinković: Jednostavna je stvar. Kad si imao dva kanala na televiziji i kada si imao jednu rock emisiju mjesečno (npr. svakog zadnjeg ponedjeljka u mjesecu na Rtb-u je išla emisija „Hit Meseca“ - prim. autora) bio si primoran kao gledatelj, ja kao osnovac ili srednjoškolac, da tog trenutka budeš u kući i to gledaš. E sad je problem upravo u tome što se može sve. Onda ništa nikog i ne zanima. Kada napravite tu vrstu inflacije, tako što ima milijun kanala, milijun sadržaja, onda ti sadržaji postaju manje vrijedni za nekog tko gleda. Mislim, što ga briga, u principu. Nešto se tu mentalno promijenilo, meni se čini...
Da se vratimo na ono prvo: kada se djevojčice u srednjoj školi budu počele ložiti na muzičare iste sekunde će sve biti u redu. Posvetiti će se i medijska pažnja i svi će svirati a samim tim što će svi svirati biti će ih mnogo više dobrih itd., itd.


Rirock.com: Ali ovdje govorimo o gitarskoj muzici tj. o rock and roll-u. Svjedoci smo tijekom ljeta koncerata Clapton Winwood, Jeff Beck, Gunsi ... koji su zaista bili posjećeni. Pitanje je jednostavno: otkud toliko publike a nigdje publike na manjim događanjima?


Milorad Milinković: Pa dobro, pazi, govorimo o stranim izvođačima a drugo govorimo o legendama koje si već spomenuo, da se ne ponavljam. To ljudi ne mogu vidjeti nigdje osim da kupe kartu – pa da gledaju – a drugo: za razliku od Claptona koga smo imali prilike vidjeti ranije, (čak i ja sam morao bježati iz osnovne škole da bih ga gledao svojevremeno, kada je prvi put dolazio),... inače moja generacija je mogla da ga vidi dok ove druge nisi mogao vidjeti i naravno da će ljudi doći „to jednom kad su tu“ da vide. Samo da se ispravim – ja nisam govorio samo o gitarskoj muzici – govorim o svim vidovima muzike, govorim i o elektronskoj muzici. Ima recimo odlična scena koja se bavi modernim jazzom ako to možemo tako da nazovemo (smjesa jazza, elektronike, rocka, svega). Ta neka moderna muzika s velikim M, neodređena. Ta scena isto dobro radi, to je isto jako dobro posjećeno. Ali ja ne govorim o tome, govorim o medijima. Lako ćeš ti skupiti za koncert 500 ljudi i npr. u slučaju ovih velikih zvijezda 10-ak tisuća, nije ni to važno, ali ne možeš konstantno to raditi jer to su istih 500 ljudi koji će ići na koncerte i ovog i onog mladog benda i ovdje će ih biti 200, tamo opet 300, ali to nisu tisuće ljudi (to nisu milijuni) – o tome govorim. Tih istih 500 ljudi postoji ali mladi bendovi ne mogu živjeti od toga što ih sluša ili prati tih 500 ljudi koji ih gledaju u nekoj rupi negdje. Oni dok su entuzijasti, dok su klinci, dok studiraju, eventualno mogu to, sve je lako, ali poslije kada se zaposle, kad se bude trebalo živjeti od toga, kada se ožene i dobiju djecu, poslije će postati malo kompliciranije i vrlo brzo će se to rasturiti i malo će toga ostati, na žalost, iza toga. Masa njih neće ništa snimiti jer nemaju pare da snime ili će snimiti demo koji će možda izdati ali to neće nitko kupiti itd. Problem je u tome da se napravi neka vrsta scene koja živi tako što ljudi kupuju to što ovi proizvode (nebitne su cijene) da bi ovi koji to proizvode mogli od tih para nešto raditi (kupe kruh npr., otkud znam).


Rirock.com: Ako pogledamo povijest, a da bismo dotakli i Vašu granu bavljenja umjetnošću, kinematografiju, primijetit ćemo da je tu bilo zavidnih kompozitora: još od filmova „Ljubav i Moda“ gdje je muzika došla do izražaja, do, malo kasnije, Simjanovića, Bate Kovača koji su ostavili kulturno nasljeđe preko filmske muzike. Generalno posljednjih 10-ak godina ima možda i previše filmova ali nikako da neki soundtrack izađe kao što je to ranije bio slučaj. Nikako da dobijemo neku temu koju će publika pozdraviti – gde je tu, po Vama, problem?


Milorad Milinković: Pa problem je opet u inflaciji. U principu, filmovi su sada, kako bih rekao, inflatorna kategorija što će reći, svi sad to skinu, pogledaju, obrišu i baš ih briga. A što se tiče soundtracka ne znam da li itko to pravi. Meni je žao što to ne rade jer je to dobro... ali muzika ipak sve manje zanima ljude, vrlo malo ljude zanima što izdaju zvijezde a kamoli mladi bendovi i sad još nekog da zanima filmska muzika. Tko će to slušati? Naravno ako im se ne proda kao Bregović... Iskreno ja sam želio izdati za svoje soundtrackove muziku. Imao sam za svoja dva filma istog kompozitora i jako volim to što on radi, ali iskreno nitko u produkciji nije želio baviti se tim soundtrackovima. Jednostavno, „što bi to radili?“ Meni je žao zbog toga jer je meni to super. Ali dobro, ja to razumijem, ta primijenjena muzika – to ljudi ne slušaju puno. To je ipak muzika za koju je važno da ide uz radnju a ne da stoji sama. Mada svaka dobra filmska muzika stoji i bez toga. Ali računaj na običnog konzumenta, zašto bi to njega zanimalo.


Rirock.com: Ali svjedoci smo bili koncerta u Areni gde je Ennio Morricone uspio privuči 9-10 000 ljudi?


Milorad Milinković: Ennio Morricone?! Da Ennio, ali možeš li navesti još dvojicu-trojicu u svijetu takvih koji to mogu. Ali u svijetu, ne govorim – ovdje.


Rirock.com: U svakom slučaju, poslije svega ovoga, definitivno zaključak je: nezainteresiranost kako izdavača tako i publike - ako sam dobro shvatio?


Milorad Milinković: Pa to vuče jedno drugo. Kad je publika nezainteresirana i izdavači su naravno nezainteresirani.


Rirock.com: Ne misliteli da su to ostaci nekih Miloševićevih vremena, tj. da su ta vremena kriva za to što su današnji klinci takvi – nisu konzumenti rocka pa onda moramo mi, malo stariji spašavati situaciju?


Milorad Milinković: Pa ne mislim da to, iskreno, ima veze s tim. Možda ima ali ne bih ja to dovodio previše u vezu. Generalno, čitav svijet se kreće u tom smjeru, ipak, ponavljam mi smo malo tržište i samim tim kada si malo tržište onda permativnije stvari nemaju šanse generalno. Npr. kada si alternativan u Britaniji ili ne znam u Americi ili Francuskoj, nebitno, gde god na tim većim tržištima onda tamo postoji veća masa poštovatelja koji kupujući tvoje proizvode mogu tebi napraviti neki život da ti funkcioniraš. Na malom prostoru kada si alternativan postoji mali broj konzumenata koji nije veliki da bi ti opstao. E tada ili prestaješ biti alternativan i gledaš postati mas popularan (gdje se prilagođavaš ukusu mase) ili guraš neku svoju priču ali ne živiš od toga nego živiš od nečeg drugog. Rijetki su ljudi koji izdrže pa žive od alterantive, guraju svoju priču i zato takvi zaslužuju veliko poštovanje.


Rirock.com: Ima jedno „tužno“ pitanje koje moram postaviti a postavljam ga svima s kojima razgovaram: vidite li vi u mladim bendovima ikakvog nasljednika nekih bendova iz onih vremena (nebitno s kog prostora: nasljednika Kazališta, Patke, Pankrta,...)? Ovdje mislim na snagu da izdrži do kraja?


Milorad Milinković: Ne mogu odgovoriti o nekom bendu. Iskreno ja to ne znam procijeniti. Ipak, da dobrih mladih bendova ima, postoje naravno, a da li će izdržati ne mogu se baviti vračanjem. Ali ono što je, da se vratim na početak svoje priče, to vam je kao da prognozirate da li će čovjek koji je u komi preživjeti ili neće. Čak ni primarijusi Dr. Mr. Prof. ne znaju kazati da li će se taj netko probuditi iz kome jednog dana ili neće nikada,... e to je isti slučaj i s muzikom. Odgovor je – ne znam. Ja bih volio da se netko probudi a to što bih ja volio, Boga pitaj da li će se dogoditi.


Rirock.com: Definitivno iz svega ovoga što smo dotakli nameće se još jedno pitanje za kraj: kakva je po Vama budućnost Rock And Rolla - crna ili siva?


Milorad Milinković: Ili bijela, ne znam. Možda je super. Nikad ne znate što će se dogoditi. Na globalnom nivou, jer pazite mi smo i dio svijeta, sad pogotovo putem interneta kada vam je dostupno da komunicirate s bilo kojim bendom u svijetu, npr. imate omiljeni alternativni bend iz Meksika, nikakav problem da se nakačite na njihov My Space i komunicirate s njima, što će reći mi smo u tom pogledu dio svijeta, jednostavno rečeno globalno selo, i te stvari... I realno imate uvid što se događa u trenutku u svijetu,... ali po pitanju rock and rolla u svijetu on malo tavori ali sve su to ciklične stvari. Možda se sve vrati na neku „super stvar“.


Rirock.com: Mislim da smo sve dotakli vezano za temu razgovora. Imate li još nešto što biste voljeli dodati?


Milorad Milinković: Ne znam, nemam.


Rirock.com: Hvala na razgovoru!


Milorad Milinković: Nema na čemu!



Ivica Stanković

Objavljeno 11.10.2010.

Vremeplov

Diskografija je jedno, mediji drugo, a koncerti treće. Svaka od tih stavki traži sasvim drugačiji pristup, ali i potpunu predanost.
Damir Urban - intervju za RiRock.com