Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Petar Jevremović - Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?

Intervju: Petar Jevremović - Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?Kroz proteklih nekoliko mjeseci tragamo za odgovorom na pitanje ’’Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?’’. Donosimo vam zanimljiv razgovor s Petrom Jevremovićem, rock fanom koji je našem novinaru otovrio dušu i otkrio što misli ne samo o trenutnom stanju rock’n’rolla u Srbiji već i u svijetu.

RiRock.com: Tema ovog razgovora je srpski R’n’R. Kako Vi vidite u ovom trenutku srpski R’n’R?

Petar: Da bi netko uopče mogao odgovoriti na to pitanje, prije svega, mora imati nekakav odgovor na pitanje što je to Srbija, srpsko…To je, složiti ćemo se, sada vrlo neizvjesna tema, ne samo politički nego i kulturološki. Kulturni prostor koji se može imenovati kao srpski je nešto što je prilično himerično, izmoždeno od raznih pseudo “kultura”, “pokreta”, od politike i od demagogije.

Osnovno je pitanje možemo li (bilo da se nalazimo u “srpskom kulturnom prostoru” ili u onom tzv. “evropskom”) govoriti o pretpostavkama koje postojanje R’n’Rolla u budućnosti čine smislenim. Bojim se da je vrijeme R’n’R kao izraza i kao forme prošlo. Ljudi misle da je turbo folk i sve ono što je kasnije nastupilo, nastupilo zato što je to htio “nekakav zli režim”. Čini mi se da nije tako. R’n’Roll-a u Srbiji nema. Složiti ćemo se da ga nema, da ga nema u produktivnom i kreativnom smislu. Da, na žalost, za njim uopče ne postoji potreba. Naravno da će uvijek biti klinaca po garažama (klinaca opčinjenih herojskim vremenom danas uveliko mitske prošlosti R’n’Roll-a) ali oni su, bojim se, neznatna manjina. Većina je negdje drugdje.
R’n’Roll je jedna shema, jedan izraz, izraz koji je mnogo više u prošlosti nego u sadašnjosti.

Naravno da možete i danas tu istu formu replicirati, manje ili više uspješno podražavati Led Zeppelin, Deep Purple, The Rolling Stones…, ali isto tako možete pisati valcere. Možete, to je lijepo, pitanje je koliko ste duhoviti i sposobni. U svakom slučaju cijela stvar može imati vrijednost samo nekakve patinirane reminiscencije na prošlost kada je to bilo živo. R’n’R je u sebi umro: ugušio se, istrošio se kao izraz, a onda mu je vrijeme (a to je naše vrijeme, vrijeme u kojem živimo) okrenulo leđa.

U R’n’R ovdje (u Srbiji) nitko ozbiljno ne ulaže. Nitko ozbiljan u njemu ne prepoznaje neki svoj interes. Stvar je prilično nekrotična.


RiRock.com: Svjedoci smo navale koncertnih događanja u Srbiji tj. navale koncertnih agencija koji žele isporučiti netko bi rekao dinosaure r’n’roll-a i tu je, na tim koncertima 10 do 12 000 posjetilaca. Kako to objasniti: činjenicom “biti viđen” ili “doživjeti još malo adrenalina” prije nego što odemo u mirovinu?

Petar: Pa vidjeti, jednostavno – vidjeti. Ti ljudi dolaze sa zakašnjenjem od mnogo desetljeća. Dobro je što dolaze – makar i sada. Ali, takav je moj dojam, kad odete na takav koncert, osjećate se kao da ste na roditeljskom sastanku. Tu nema mnogo klinaca. Čak i ako ih ima, cijela stvar je anahrona. Kad vidite Dylana, koji bi mogao biti djed ako ne i pradjed tim nekim sadašnjim klincima, pitanje je kako će on (on takav kakav je mutiran u nešto što je vrlo udaljeno u odnosu na ono što je on nekada bio) korenspondirati s tim istim klincima izgubljenim na nekakvom Balkanu.

Jednostavno, to je show biznis, to je trgovina. To je nešto što se uklapa u ovu shopping mol ideologiju: dobiti ćete plazma TV-e, dobiti ćete ne znam ni ja kikiriki odakle već, dobiti ćete Dylana da vam svira. Ok, to je u redu, idemo da ga vidimo – ali tu nema naboja. Rock muzika je izgubila svoj subverzivni potencijal. Ona je postala bezopasna za politiku. Što više ona je postala profitabilna za politiku. Jedna određena politička frakcija ili stranka može se fino dodvoriti narodu i sebi, uglancati svoj lik pred svijetom tako što će se potruditi da dovede Stonese, tako što će se potruditi da dovede Dylana ili tako nekog. To je jedna perverzija - da je netko razmišljao o tome da će neki političar raditi na svom imidžu tako što će jednog dana kroz pola vijeka dovoditi Stonese vjerovatno bi to u ona neka vremena djelovalo potpuno nadrealno. Kao što vidite danas je to stvarnost u kojoj živimo.


RiRock.com: Govorili smo do sada o stranim izvođačima ali što je s domaćim? Svjedoci smo povratka Pekinške Patke, Pankrti sviraju ali to dotiče starije uživaoce R’n’Roll-a. Što je s klincima koji ne mogu biti informirani: iako smo u 21. vijeku, iako smo priključeni na internet, oni ne znaju npr.tko su Indexi, tko je Johni,… tko je krivac za to?

Petar: Nemojmo se zavaravati - mi živimo u koloniji. Srbija je kolonija. Mi nismo nekakva ozbiljna zemlja koja ima ozbiljnu kulturnu politiku koja se želi baviti svojim narodom. Mi smo puka kolonija, mi služimo za recikliranje trećerazednih vidovova robe koji negdje drugdje ne prolaze. To je jedna stvar. Druga stvar za koju mislim da je mnogo veći problem u svemu ovome je opet jednostavno pitanje: što rade klinci. Klinci piju jeftino pivo iz onih plastičnih flaša ili eventualno progutaju neku nedozvoljenu kemijsku supstancu ne bi li još malo istanjili ono malo sive mase što im je ostalo. E sad, ne možete očekivati uz tako srubljenu i deprimiranu generaciju i generacije klinaca onu napregnutost, onaj, nekad se čak vjerovalo revolucionarni potencijal koji je obilježio buđenje R’n’Roll-a 60-ih kad su paralelno išli ‘ajde da kažem neki tamo nemiri u Parizu, kada je Sorbona bila mnogo više od pukog mjesta na karti – za koju turisti uplate kartu i idu je obići- i određenih muzičkih stremljenja. Sada to nema, sada je jednostavno ideja “biti što je manje prisutan u svom životu, u svojoj glavi”. Što više delegirati svoj identitet u televiziju, u medije, u već bilo što što čovjeka lišava individualnosti. Otud tolika potreba za tim, u suštini jeftinim, prostim, pučkim opijatima. I otud tolika spremnost da se odustane, da se amputira “ono nešto kritički misleći”. Otud toliko malo prostora za nešto što je onaj “zdravi” bunt R’n’Roll-a… bez da R’n’R nije samo adrenalin, nije samo “udri uz 3 akorda u garaži”. Iza toga mora biti, makar bilo naivno i utopističko neko mišljenje, neka želja, neko protivljenje nečemu. Sada toga nema. Generacije su srubljene.

Drugo, što mogu generacije vidjeti što se izmetnulo od tih rockera. Veliki broj njih se izmetnuo u vrlo nepristojno bogate japije. Koristim naravno taj predsjednički slogan “nepristojno bogat”. Stvar je kao projekt ispala promašaj: klinci biraju neke druge projekte, slušaju neke druge muzike, a kao što slušaju neke druge muzike žele neke druge stvari.

Rock ideologija je ispala jedna velika prevara koja se sad samo završava u tome da se vjeruje da je moguće nostalgiju estetizirati kroz sjećanja onovremenih prvoboraca koji sad pokušavaju da to svoje sjećanje kapitaliziraju nekakvim knjigama, reminiscencijama sebi i vlastitim vremenima.


RiRock.com: Pa kako se boriti tj. kako eventualno nametnuti mladim pokolenjima nastavak priče?

Petar: Teško. Uz ovakvo obrazovanje, uz ovakvu školu, uz ovakav površni utilitarizam i neku ultivitarnu prazninu na svakom polju: na polju škole, na polju vrijednosti,… Zašto? Pa mnogo je bolje da se nešto “muva”, da se nešto “dila”, mnogo je bolje baviti se nekom politikom.

Mnogo je bolje, što je isto tako jako važno da se sve učini samo da se ode preko granice, negdje drugdje… nego da se sjedi ovdje i vježba. Koliko god R’n’Roll kao sama muzička struktura i ne bira baš previše zahtjeva – čak i to zahtjeva neki rad i neko vježbanje,… neki trud. Morate voziti neke skale gore - dolje. Zašto to kad može kruh bez motike. Ideja – samo otići van. Onaj koji stalno želi otići van nema vremena da se skrasi i vježba, da uči, sluša, da skida, da uči jezik muzike, da – na kraju krajeva – svoje prste upodobljava svojim željama, svojim fantazijama i svojim intuicijama.


RiRock.com: Za kraj pitanje – da li ste primijetili nekog, ako ne sa srpske scene, onda sa svjetske, tko ima snagu “napraviti” priču?

Petar: Ne mogu to pratiti, niti se trudim da pratim – i profesionalno i privatno. Nemam vremena za to. Nadam se da sam se ogriješio o nekoga. Bilo bi lijepo da netko postoji. Ja osobno nisam primijetio.


RiRock.com: Znači – crno se piše?

Petar: Pa, sivo je svakako. E sad, da li će se sivilo pretvoriti u crnilo to ne znamo. U svakom slučaju, piše nam se dobro ako se nešto bitno ne promijeni u samoj ideji vrijednosti koju društvo promovira. Rock kultura je samo jedan od derivata toga. Stvar je mnogo šira, onako Shakespearovski rečeno “iskočila je iz zgloba”.


RiRock.com: Umjesto pitanja:Hvala na razgovoru!

Petar: Hvala i vama.

Ivica Stanković

Objavljeno 13.09.2010.

Vremeplov

Moje ime nije neka velika fora. Nema nikakvo značenje. Pokušavao sam dugo otarasiti se tereta mita o Bob Dylanu.



Bob Dylan