Intervju: Velid Đekić – Promicatelj vrijednosti rock kulture

Ove godine posebno DORF priznanje za doprinos promicanju vrijednosti rock kulture biti će dodijeljeno riječkom novinaru i publicistu Velidu Đekiću. Što sam dobitnik misli o priznanju i dali se što kuha u njegovom loncu, saznajte u nastavku teksta...

RiRock.com: Za početak, čestitam ti na priznanju. Je li te ono iznenadilo? Pitam to zato što se obično mnogo više pozornosti pridaje onima u prvom planu, samim glazbenicima, dok ljudi poput tebe, koji godinama vrijedno sakupljaju i arhiviraju podatke, ostaju po strani.

Velid Đekić: Priznajem, potpuno me zateklo. Ne zato što bih mislio kako je pisanje u načelu tip posla kojemu priznanja glazbene vrste ne trebaju, jer su „prirodno“ rezervirana za glazbenike, bez kojih, znamo, glazbe ne bi bilo. I pisanje o glazbi dio je cjelovite glazbene priče, ali smo, nažalost, navikli da se sustavan, temeljit rad, rad u koji se uloži mnogo truda, u nas u pravilu ne vrednuje onako kako to zaslužuje. Našem društvu su u prvom planu instant vrijednosti, marketinški blefovi, stvari koje funkcioniraju isključivo na prvu loptu, tako da onaj tko zagovara nešto trajno vrijedno ostaje na marginama, nevidljiv. Trajne vrijednosti ovom društvu ne trebaju, ili barem tako misle oni koji njime upravljaju. Najvećim je dijelom tako i u priči o našoj pop-glazbi. No, ne žalim se, svoju sam stranu osobno odabrao. I nisam u tomu potpuno nevinašce. Jer, moguće je da sam u cijeloj priči pretenciozniji od mnogih trkača na kratke staze. Njima pripada trenutak i potom nestaju, a ja računam na trajanje onoga što potpisujem. Eto, hoće mi se vječnosti, pa ti sad prosudi tko je tu dobar, a tko loš momak.


RiRock.com: Kako je započela tvoja pripovijesnica riječkog rocka? I kada?

Velid Đekić: Oduvijek sam želio pročitati o riječkom rocku nešto ozbiljnije, nešto što izlazi iz okvira informacija kratkoživućeg, dnevnog tipa, a to silnim godinama nikako dočekati. Tada sam zaključio da to valjda dočekati i neću, ako se sam ne potrudim, pa koliko mi pođe za rukom… Priča o riječkom rocku traje preko 50 godina, a nigdje niti jedne knjige o njemu, što mi se činilo jako nepravedno. Još mi se činilo nepravednije kada bih uzeo u ruke neka sintetska izdanja hrvatskog i ju-rocka u obliku knjiga, glazbenih kompilacija i filmskih uvida, pa Rijeku u njima nalazio prešućenu. Ta je činjenica malo govorila o Rijeci, a mnogo o onima koji su se usuđivali na takve radove stavljati vlastite potpise. Zato sam se prije nekoliko godina odlučio prihvatiti posla. Predradnje su, naravno, počele mojim prvim odlaskom na koncert u životu, ako ne i prvim zastajanjem pred izlogom gramofonskih ploča.


RiRock.com:Koliko je trebalo dok je hobi prerastao u nešto čime si se sustavno i predano počeo baviti?

Velid Đekić: Ma nisam ti ja tako sustavan ni dan-danas, čemu je dokaz to što se trudim naknadno pokrpati neke rupe u informacijama, dakle rekonstruirati priču. Možda drukčije nije ni moguće, ako znamo da se mnogo toga u glazbi događalo prije nas, čak prije našeg rođenja. Nitko ne zna sve. Ali, mene baš to veseli. Ništa ljepše od otkrića nečega nepoznatog, a vrijednog. Odjednom svijet postaje bogatije, ljepše mjesto, a mi osobno dijelom neke šire priče. Možda i dio neke tajne cjeline, koje do jutros nismo bili svjesni.


RiRock.com: Što te najviše veseli u raspetljavanju zaboravljenih priča? Misliš li da uopće ima smisla, da ne kažem potrebe, otkrivati stvari koje su se dogodile u prošlosti?

Velid Đekić: Najviše me veseli magija otkrića. Tapkam u potpunom mraku, a onda rukom dotaknem nešto što se pokaže važnim i počnem polako u glavi stvarati konture onoga što me okružuje. Slažem pronađeni informativni kamenčić po kamenčić, držim se bilo kakve niti, pa preda mnom počinje izranjati nepoznat mozaik. Da, rock-arheologija… A arheologija je ništa drugo vrsta intelektualne igre, kao u krimićima. Smisao? On vrlo često postoji mimo nas, pitanje je samo hoćemo li ga biti u stanju prepoznati. Smisao rekonstruiranja cjeline riječke rock-priče vidim u tomu što otkrivamo temelje za koje nismo znali, kontinuitet za koji smo znali još manje, pa nam ta rock-priča postaje nešto veće, bogatije, vitalnije, važnije. Posredno je ili izravno to plus i nama, stanovnicima ovoga grada, jer svaku scenu prije svega čine ljudi. Rijeka sa svojom rock-pričom ima sreće i sve sam uvjereniji kako smo u tom pogledu, u odnosu na okruženje, privilegirani.


RiRock.com: Misliš li da smo danas prezatrpani nizom bezvrijednih informacija, sakrivenih iza bombastičnih naslova, koje nam nerijetko zaklanjaju pogled na ono bitno?

Velid Đekić: Apsolutno. Ne volim teorije urote, ali tu sam zagovornik upravo nje. Oni koji vladaju društvom uvijek se boje širenja važnih informacija, jer bi mase mogle progledati. U socijalizmu su važne informacije kontrolirali cenzurom, u kapitalizmu ih skrivaju suprotnom metodom, zatrpavajući mase gomilama bezveznih informacija, da ne stignu razlikovati važno od nevažnog. A za to vrijeme im život prolazi, u režiji nekoga drugog, i za korist nekoga drugog. Jasno je koga – onoga tko je osmislio takav sustav. S druge strane, sve je to istodobno znak slabosti sustava, jer da se on ne boji, ne bi se toliko upinjao bombardirati mase strahovitom količinom trivijalija, hipnotizirajući ih iz svih oružja. Zaključimo, na korak sam do revolucije…


RiRock.com: Kao autor ’91. Decibela’ možeš li nam reći koliko je trajalo sakupljanje materijala objavljenih u knjizi?

Velid Đekić: Godinu-dvije. Dakle, prekratko. Već sada bih je pisao u nekim elementima drukčije, čime ponajprije mislim na neka otkrića iz povijesti riječkog rocka do kojih sam došao u međuvremenu, a uvjeren sam da su u knjizi takva profila obvezno morali naći mjesto. To je priča o Husaru (disko-klub iz 1957, što je svjetski relevantan podatak!), priča o prvom britanskom rock-bendu u socijalističkom dijelu Europe (taj bend već 1960. nastupa u riječkom kinu Partizan!), priča o stanovitoj djevi iz Opatije koja je već 1963. obavila EP s nekoliko prepjeva američkih rock-hitova… Raduju me ta otkrića, ali ujedno potvrđuju moju tezu da samo ozbiljan rad daje ozbiljne rezultate, odnosno da brzina nije autorima uvijek prijatelj. S tim temama knjiga bi bila još bolja.


RiRock.com: Kako si zadovoljan prijemom knjige?

Velid Đekić: Ljudi do čijeg mi je mišljenja uvijek bilo stalo imaju prema njoj vrlo pozitivan stav, a negativni su iznimke. Ne uzbuđujem se zbog tih drugih, imam dovoljno treninga u nogama da znam kako je nemoguće udovoljiti svima, pa to ni ne pokušavam. Ma kako zvučalo, prava je istina da najprije nastojim udovoljiti sebi, i u tomu sam vrlo kritičan (ponešto o tomu govori odgovor na prethodno pitanje), jer želim da tekst s mojim imenom u potpisu bude što kvalitetniji. Ima li u tomu kakvih pravila, koja govore gdje su granice te vrste igre? Ima. U svemu što radimo valja nam napraviti korak dalje u odnosu na prethodno stanje, pa ako smo to uspjeli, dobro smo činili. U suprotnom, uzalud smo se hvatali posla.


RiRock.com: Što se dogodilo u periodu između objavljivanja ’91. decibela’ i sad? Bliži li se objavljivanje neke nove knjige slične tematike?

Velid Đekić: Za mjesec-dva završit ću rukopis nove knjige posvećene riječkom rocku. Ovaj put u njoj će biti rekonstruirana riječka rock-scena 60-tih. Knjiga uključuje prikaz Rijeke s kraja 50-tih i odgovor na pitanje zašto se rock u Jugoslaviji počeo rađati upravo tu, drugi dio knjige donosi 30-tak portreta tadašnjih bendova, a treći pruža uvid u zalaz scene i njezine konačne učinke. Bit će to gotovo trostruko veća knjiga od prethodne.


Anamarija Simčić Paulić

Objavljeno 03.03.2011.