Cathedral: The Guessing Game – Najbolji album u njihovoj karijeri
U travnju ove godine izašao je novi album engleske doom/stoner metal skupine Cathedral. Radi se o duplom CD-u nazvanom ”The Guessing Game”.
Ono što razlikuje ovaj album od prethodnika jest potpuna usmjerenost benda prema psihodeliji, i simfo rocku 70-ih. Sve je krcato melotrona i ostalih starih klavijatura te naglih izmjena tempa i dinamike. No bitno je kako zvuči, a zvuči genijalno.
Naime, riječ je o remek djelu i moguće najboljem albumu kojeg su Cathedral ikada snimili, a to mnogo govori, budući bend nema niti jedno loše izdanje. Ipak The Guessing Game je toliko dobar, da se za cijelu klasu izdiže iznad ostalih albuma sastava.
Moguće je da se radi o tome kako se bend više posvetio melodiji (i samo pjevanje Lee Doriana je do sada najmelodičnije), ali to nije odlazak u pop mainstream i pjevanje već prežvakanih refrena (uz opravdanja da se željelo eksperimentirati, ali baš se eksperimentiralo sa stilom kojeg njeguje Justin Timberlake (čitaj Chris Cornellov album Scream), ne Cathedral se okrenuo kompliciranim melodijama i aranžmanima psihodelije i simfo rocka.
Takvo usmjerenje je postojalo i na svim njjihovim prijašnjim albumima, no na ovom su otpustili sve kočnice i psiho i simfo više nisu robovi metala, već, kako bi se reklo, svi su počeli skladno i ravnopravno živjeti na duplom albumu ”The Guessing Game”.
Dakle album otvara eksplozivni instrumental ”Immaculate misconception”, koja dočarava kako bi to zvučalo da je kojim slučajem Tony Iommy umjesto u Black Sabbathu završio u Emerson Lake & Palmeru. Znači pun šut gitara i melotrona.
Druga pjesma ”Funeral of Dreams” je recimo tako, jedna vreća iznenađenja. Započinje u istom furioznom tempu poput prethodnog instrumentala da bi se onda prelomila u otkačenu psiho igraonicu u stilu Jethro Tulla iz faze The Passion Play.
Sve je krcato već spomenutih melotrona (ah inflacija riječi) i hipi refrena, jasno bez gubljenja žestine. Važno je napomenuti kako je pjesma i tekstualno intrigantna. Naime tu frontman benda Lee Dorian nastavlja s kritikom društva koju je započeo još kao tinejđer u Napalm Deathu. Dakle imamo kritiku kapitalizma koje uništava ljude repetitivnim poslovima u tvornicama, pa kritika kršćanstva koje ljudima savjetuje poniznost i poslušnost eliti, sve kako bi dobili neku nagradu, tek nakon smrti.
I zajedno kapital i crkva rade na tome kako bi zarobile ljude sve kako bi se kotači sustava koji im pogoduje nastavili okretati. A Dorian nam savjetuje da suprotnim ponašanjem zaustavimo okretanje kotača sustava. I kada sve to sumiram, radi se o najboljoj stvari na albumu, muzičko i tekstualno savršenstvo.
Uzrečicom ”If this is reality you can stick it, I’m off to do some painting in the dark” započinje iduća stvar ”Painting In The Dark”, koja nosi obilježje klasične Cathedralove hard rockerice.
Nakon nje imamo povratak psihodeliji u kombinaciji s doom-om. ”The death of an Anarchyst”. Još jedan od vrhunaca albuma. Zanimljiva igra bendovskog klasičnog doom stila sa simfo aranžmanima i instrumentima. Tekstualno opet se radi o žestokoj kritici kapitalizma, kroz doživljaj jednog anarhiste kojeg je porobljavanje ljudi odvelo u nihilizam i vjerojatno u samoubojstvo (nije eksplicirano, a niti to je li sa sobom u smrt poveo i neke predstavnike društva koje prezire).
Onda nam slijedi fluidni ”melotron - flauta” instrumental prema kojemu je album dobio ime. Kompozicija zvuči kao da je snimljena 1974. godine. Izvrsna minijatura (iako traje 3 minute, ali u odnosu na trajanje drugih pjesma benda to bi se računalo kao minijatura...možda?), a takvi instumentali uvijek podižu albume na viši nivo (inflacija frazeee!!!).
Slijedi stvar ”Edwige’s Eyes”. Na prvo slušanje djeluje klasičnija Cathedral kompozicija, ali onda sluh zapne za jedan izvrsni psiho delay pasaž na gitari koji je dovoljan ja joj da neku ekstra klasu. Najbolje je poslušati, ponekad riječi samo zbune...
Prvi disk albuma zatvara jedna skoro pa akustična pjesma ”Cats, Incense, Candles & Wine”. Ova stvar svojim harmama i aranžmanima neodoljivo podsjeća na sastav The Doors, jasno uz taj Cathedralovski britanski tvist (čitaj Jethro Tull, Pink Floyd, Black Sabbat). Uglavnom najmanje distorzirana stvar s međuigrom akustične gitare melotrona, hipi back vokala i raznih perkusija, uz šizofreni Doorsovski refren kao sa ”Celebration of the Lizard”.
Drugi disk otvara efektni i žestoki doom metal instrumental ”One Dimensional People”, gdje basista Leo Smee dokazuje svoju vještinu sviranja solažama na distorziranom wah basu.
Na redu je Cathedralovska žestoka rockerica ”The Cascet Chasers”. ”A Cascet Chasers” su oni koji previše slušaju kršćansku doktrinu i toliko žele otići u raj nakon smrti stoga zanemaruju ovaj život. Izvrsna rasturaljka.
No prve dvije stvari nam ukazuju kako će drugi disk biti manje frikovski od prvog, a više metaliziran u poznatom doom stoner stilu benda.
Iz kritike društva odlazimo u fantasy eskapizam s pjesmom ”La Noche Del Buque Maldite (Ghost Ship of the Blind Dead)”. Stvar započinje atmosferičnim uvodom na bas gitari, da bi se zatim krenulo u hard rock pjevanje, a refren je priča za sebe. Jedan pomalo funky doom – ako je to moguće izvesti...
Bas na wahu, a bend brlja ritam pa sve zvuči kao jedan poluraspadnuti jedrenjak koji se po mjesečini valja po valovitom moru uz sablasne putnike. Prava uživancija za slušanje, Stoner u svom najboljem izdanju.
Iduću pjesmu ”The Running Man” otvara King Crimsonovski intro na melotronu. Radi se o diskretnom povratku psihodelije 70-ih koja je obilježila prvi disk albuma. Dodajmo da je opet pjesma fantastična, kao sve prije nje s tim da ovdje psihodelični elementi ne služe kako bi možda bili kontrapunkt distorziranom mračnjaštvu, već dodatno pojačavaju horor atmosferu kompozicije.
Pjesma ”Requiem for The Voiceles” se svojim mračnjaštvom nadovezuje na kaotični kraj prethodne stvari. Radi se o ultra doom komadu muzike u trajanju od nekih skoro 10 minuta.
Ovaj izvrsni album zaključuje hard rockerica ”Journey Into Jade”, gdje bend radi rekapitulaciju njihove dvadesetogodišnje karijere te u svakom stihu ponešto kažu o svakom njihovom albumu.
Dodajmo kako dodatnu čar ovome albumu daje prekrasna omotnica njihova dugogodišnjeg ilustratora Dave Patchetta, koja kada se rastvori pomalo asocira na neku nadrealističnu Sikstinsku kapelu s motivima koji okupiraju bend, priroda, kritika društva, fantasy etc.
Pravo remek djelo, muzika, tekstovi, pa i crtež. Svakako nabaviti, a ocjena je 10/10!
Marin Tomić
Objavljeno 06.07.2010.
