Napalm Death – ”Time waits for no slave”
Moja priča s Napalm Deathom započinje u sedmom razredu osnovne. Tada smo uživljeno slušali i istraživali speed i thrash metal. Bili smo poput Conana, na našoj ”Quest for Metal”! Glavni cilj te potrage je bio otkriti najbolji bend. Što brži to bolji, jasno. Stoga, zaključili smo da bi najbrži bend trebao biti ujedno i najbolji.
Onda se pronio glas o najbržem bendu na svijetu. Što je to, pitali smo se? Tada je netko od nas otkrio, bend se zove Napalm Death.
Ime je obećavalo. Bjesomučno smo tragali za nekim albumom, činilo se da smo konačno došli do kraja i ostvarenja naše potrage, ali tada nije bilo torenta ili soulseeka, pa album Napalm Deatha nismo nabavili nekih godinu dana, a i do toga smo došli uz gadne muke (čitaj nekoliko presnimavanja gdje se zna izgubiti kvaliteta snimke, to je kao da vas napadne horda Orka dok tražite Mač bogova ili nešto slično).
Stigla je kaseta Napalm Deatha....i onda sam umro od smijeha.
Naime, ta njihova brzina je bila tolika da mi je sva njihova muzika djelovala prešaljivo, na granici s parodijom. Često sam ih koristio kao muziku za uspavljivanje.
Dakle iz ovoga se da pretpostaviti da nisam baš fan benda, čiji je frontmen bio Lee Dorian, glavni i odgovorni za jedan od meni dražih sastava Cathedral. No njihov izričaj je dosta udaljen od Grind Corea Napalma.
Ipak, s vremenom sam uvidio drugu vrijednost Napalma, njihove politički angažirane tekstove (koje baš i ne razumijem dok slušam njihove albume, ali tako se o njima priča i tako oni o sebi pričaju u intervjuima), a njihovu furioznu muziku sam interpretirao po legendarnoj tvrdnji Johnny Rottena da zvuci gnjeva ne mogu biti previše uhu ugodni.
Iako obožavam bučnu muziku prosječnom uhu neugodnu, pretjerana brzina Napalma je bila na granici parodije i u tome je bio moj problem s njima.
No, krenimo sad o novom albumu. I dalje imamo grind pjevanje, malo dubokog vriska pa malo visokog vrištanja, ali pjesme nisu toliki turbo na kvadrat speed, već više spadaju pod kategoriju, pa recimo death metala. Već se na uvodnoj ”Strongarm” vidi da su ostaci grinda najviše u vokalu, dok je svirka death thrash. Samo trajanje pjesama, u prosjeku po četiri minute govori kako nije riječ o klasičnom grindu. Možda je to i razlog što je album pokupio izvrsne kritike, nevjerojatnih 9,5 od 10 na Blabbermouthu.
Nakon uvodne nastavlja se na sličan način s pjesmom ”Diktat” i brzo brzom ”Work to rule”.
Tek se na šestoj pjesmi ”Life and limb” malo usporava tempo. Ta pjesma bi se mogla okarakterizirati kao križanac Jesus Lizarda i Sepulture. Nakon nje je još jedna uvjetno rečeno sporija pjesma ”Downbeat clique”, a onda se opet vračamo na prženje s pjesmom ”Fallacy Dominion”.
Onda imamo mali eksperiment s pjesmom ”Pasive tense” s instrumentalnim djelom koji traje gotovo minutu, da bi se onda vratilo u ipak malo usporeniju Napalm klasiku. Definitivno jedna od boljih stvari na albumeru.
Još jedna pjesma koja lijepo legne je ”Procrastiation of the empty vessel”, koja se od drugih ističe po atmosferičnim gitarama. Svidjelo mi se mnogo mnogo!
Onda se sa pjesmom ”Feeling Redundant” opet vraćamo brzini i to na najbolji mogući način, palac up up and away (kad već parafraziram Supermana ne mogu a ne spomenuti vic koji sam pročitao u nekoj novini dok sam sjedio u čekaonici zubne ambulante. Vic nosi naslov ”Logično”, a glasi ovako: ”Gdje Superman kupuje hranu? Pa u supermarketu.”
Eto tako dakle.
Pjesma ”No sided argument” je još brža od prethodne i od Supermana i svega toga zajedno, a posljednja ”De-evolution Ad Nauseum” je tu negdje, oko Batmana.
Zaključak, eto s vremenom i ja zavoljeh Napalme i dajem solidnu četvorku. Album je za ppzdti (to znači vrlo dobro – potpuno pošteno zdravorazumsko djelo teške industrije). A što se tiče Quest for Metal, sve mi se više čini da ona nije nešto konkretno, već kao nekakav regulativni princip koji me vodi sve boljoj, inovativnijoj, žešćoj i bučnijoj mjuzi.
Marin Tomić
Objavljeno 20.02.2009.
