Prije nego vjetar odpuhne u zaborav sve one kapi koje su ispisivale blues po nebu i onda zaboravimo kako je grad izgledao kao velika mokra papuča koju je još valjalo razgacati i samo prošetati nekoga pod kišobranom i objasniti mu ushit ’’tucka-toodle’’ rečenice koju ste naučili upuhati u usnu harmoniku; jer ništa ne pristaje gradu poslije bluesa bolje nego kiša; vrijeme je da izvadim iz džepa sve te ponedjeljke, izravnam dojmove i objasnim kako je nastao novi omiljeni dan za izlaske.
Svakoga ponedjeljka u program jazz kluba Tunel upisan je blues jam session, no isti upis ne znači i jednoliki događaj i upravo ga taj faktor nepredvidljivosti čini zanimljivim iz tjedna u tjedan. Večer je zamišljena kao svirka otvorena svima koji znaju ili žele svirati, uštimati se s nekim novim i udariti notu bez koje pravi blues ne postoji – onu improvizirajuću. Osim toga bio bi poželjan i ugovor sklopljen s vragom na ’crossroads’-u, prazni džepovi i super tamne naočale.
Ipak, ovdje se umjesto naočala nosi vunena kapica, i to, izgleda, potpuno magične vrste jer onaj koji ju ima na glavi odmah zna svirati gitaru te ju preda sljedećemu, no osim kape, standardna ekipa glazbenika koja osigurava visoku razinu kvalitete svakoga ponedjeljka može slobodno izmjeniti sve instrumente, jer svaki od njih može svirati svaki instrument, bio to klavir, bubnjevi, gitara ili bas, a i na mikrofonu se bez problema potegne odličan muški vokal. Iako ne postoje kao bend, već preko godinu dana u Tunelu pokradu svaki show, bez obzira na to koja se nova lica uz njih izmjenjuju, oboje taj blues u pravo plavo, ali i u sve druge boje, pa i ljubičasto sa ’’Purple Rain’’, ili šareno sa ’’Cow and Chicken’’, a opet rijetko se vidi tako nepretenciozan i toliko spontan nastup. Često se upravo njima odvaži pridružiti neko novo lice, a oni pohvataju svakoga u njegovome duru i ne pobjegnu iz ničijeg mola; pa bio to stranac, i to crnac s većom kapom od svih njih za klavirom, s kojim se treba dogovoriti na engleskom jeziku, ili klinci koji postepeno imaju sve manje Hendrixa na repertoaru ili pjevač kojeg sva ta pažnja pomalo udari u glavu, s autorskim stvarima na papiru, ili oni koji s usnim harmonikama u džepu čekaju malo deltastiji prizvuk na stejdžu; čini se da s njima bilo tko dobro zvuči. Pojave se ponekad, u većem ili manjem broju, i drugi bendovi koji ostave dobar zvuk, donesu sa sobom svojevrsne ’navijače’, malo osvježe repertoar i malo jače ’razvaljuju’ pedale, ali nekako se lakše saživiti sa ovim Tunel dečkima, nazovimo ih tako, atmosfera je odmah opuštenija i milija, bolje se razgiba vrat i udara se ritam cipelom pokraj noge od stolića, pa tko još uspije ostati neraspoložen, magarac.
Možda članak zahtjeva i još malo priče iza bluesa, ali neka zasad ostane samo mala oda Tunelu i svoj sreći koju donosi s ponedjeljkom, svim zaljubljenicima u glazbu s obje strane šanka, i onom malom stoliću za dvoje koji se posložio za mene i blues prijateljicu neposredno pokraj pozornice, uslijed velike uzgužvanosti prostora. Ulaz je slobodan, pa valja poći na blues, ali nikada za bluzera.
