DAMIR HALILIĆ HAL - Kako je bilo u Nashvilleu

Eminentni svjetski gitarist Damir Halilić Hal ostvario je svoj dugogodišnji san – snimio je album u Nasvilleu na kojem su mu svirala najpoznatija svjetska glazbena imena kao što su John Jorgensen, Brian Sutton, Stuart Duncan, Bela Fleck, JD Blair, Brian Owings, Emmylou Harris, Jim Horn, Billy Huber, Charlie Chadwick, Suzy Bogguss, Jamie Hartford i Michael Roach.
No, ono što je nas zanimalo nisu glazbenici već način života u toj prijestolnici country glazbe, a kako je Hal sa svojom ekipom, Meri Trošelj i Igorom Modrićem, dvadesetak dana proveo kao gost obitelji Chadwick, o Nashvilleu i životu u njemu mogao nam je ispričati puno više od onih koji ga posjete kao turisti.

– Boravak u Nashvilleu smatram zaista posebnim iskustvom. Družili smo se s glazbenicima, upoznali smo noćni život, vidjeli poznata mjesta, bili na mnoštvo partyja... Ono što mi je baš strašan bed je to što nisam stigao posjetiti »Country Music Hall Of Fame Museum«, a Meri i Igor kažu da je »mrak«, brzinom munje sipa domove Hal i odmah se s muzeja prebacuje na gastronomiju. Poznat kao veliki gurman kaže da je upravo na »nešvilskoj kuhinji« razbio prvu predrasudu vezanu uz Ameriku, a zove se fast food. Hamburger je kaže jeo jedino pri odlasku, na njujorškom aerodromu.

O HRANI: UH, TAJ DORITOS ČIPS
– Oduševile su me totalne nespojivosti kao što su primjerice peciva s pečenim borovnicama koje se jedu tople sa sirom, šunka koja je slatka jer je kuhana ili u medu ili u crnom šećeru, narančasti sir, čudne zelenjave koje kod nas ne postoje i još puno drugih stvari. Uh, da Doritos čips koji se jede s umakom od avokada je san za svako nepce. Fan sam meksičke kuhinje, ali moram istaći da u Nashvilleu postoji i ćevabdžinica u vlasništvu nekog doseljenika iz Bosne. Super je to kad dođeš u restoran pa te posjednu s još desetak ljudi za isti stol i svi jedu iz iste zdjele. To je baš ono kad se kaže da hrana povezuje ljude. Za čas krene komunikacija i »preko pjata« stekneš nove poznanike. I inače jug Amerike poznat je kao vrlo gostoljubiv kraj, tvrdi Hal, te dodaje kako je Nešvilski kraj baš »topao«. Ljudi su, kaže Hal, znatiželjni i vrlo komunikativni. Potvrđuje to primjerom konobara i konobarica u kafićima koji kad shvate da im je gost stranac ostavljaju sve i upuštaju se u duge razgovore želeći saznati sve o državi iz koje dolaze oni kojih poslužuju.

O MODI: RETRO LOOK NAŠIH NONA
– U Nashvilleu se baš ne polaže neka velika pažnja odijevanju. Ima svega, a većinom su odjeveni casual, ne mareći puno za nekakve modne trendove. Kada sam u jednom lokalu rekao producentu da mi je malo čudno što su mlade cure odjevene kao moja nona, on mi je rekao da je to u stvari nekakav retro trend, a ja sam siguran da bi teško bilo uvjeriti neku našu curu da to stavi na sebe, ma kakav trend bio. U svakom slučaju svatko fura svoj stil koji nama »modno zvicijanima« nema veze s mozgom.

O BLAGDANIMA: NONŠALANTNO
– Nonšalantni su i po pitanju blagdana. Recimo, na Uskrs ujutro naš domaćin je pokupio svoj kontrabas i pozvao nas sa sobom. Mislili smo da nas vodi u crkvu, a on nas je odveo u jedan lokal gdje je bilo više od stotinu ljudi od kojih je većina došla direktno iz crkve. U roku od par minuta band je počeo svirati, a kvaliteta izvedbe bila je na vrhunskom nivou. U bandu su bili glazbenici koji sviraju s poznatim američkim imenima, ali kod njih je normalno da sviraju i ovakve male gaže. I upravo takvav odnos prema poslu dovodi do vrlo visokog životnog standarda koji vlada u Nashvilleu. Većina njih ima po tri automobila, kuću od 150 do 200 kvadrata, veliku okućnicu i pun frižider. Ima naravno i drugačijih primjera, pa tako Igor i Meri koji su »svratili« u crnačke kvartove mogu ispričati i priču o nekoj drugoj Americi koju ja nisam upoznao. No, ipak mislim da većina živi pristojnim životom.

O SLOBODAMA: PUŠENJE NE, ALI VINČESTERKE I MAGNUMI DA
– Na snimanju sam upoznao i neke crne glazbenike kao što je to bubnjar JD Blair ili vokalistice Conie i Paola James koji su ne mene ostavili dubok dojam jer su izuzetno profesionalni i talentirani. Upravo iz razgovora s njima imam dojam kako se u tom kraju još i danas osjećaju posljedice dugogodišnjeg robovlasničkog uređenja. To su, recimo, neke stvari koje su nama apsolutno strane i neshvatljive. Iako u većini lokala postoje pepeljare na stolovima, jako je malo onih koji puše. Ne radi se o nekakvim velikim zabranama nego o trendu. Nepušenje je sad »in« i tako se ponašaju. Ameri su dosta osjetljivi na svoje slobode pa se i policija ponaša shodno tome, odnosno onaj tko ne radi probleme nema se čega bojati. Meni su bili fora policajci na konjima u centru grada. Inače glavni prioriteti života u Americi su sigurnost i komfor. Sve je podređeno tome. Ima tu i nekih, za naše pojmove čudnih percepcija sigurnosti, kao što je to da ima puno oružja po kućama pa nas je recimo iznenadilo kad nam je jedan susjed pokazao svoju kolekciju sastavljenu od vinčesterke, magnuma i još nekakvih drugih oružja. Oružje se može legalno kupiti i zanimljivo je da je zabranjeno odnosno kažnjivo ako se pojavite u gradu s pištoljem u džepu kojem viri drška, međutim ako je pištolj u futroli na remenu vezanom oko pasa kao u kaubojskim filmovima onda je to legalno. Bilo kako bilo, Nashville spada među američke gradove s najmanjom stopom kriminala i možemo reći da je relativno siguran grad.

O ZABAVI: 24 SATA SVIRKA
Mjesta za izlazak, saznajemo, ima mnoštvo. U samom centru Nashvillea postoji niz lokala sa živom glazbom, bandovi sviraju 24 sata odnosno mijenjaju se svakih par sati. Tu se može vidjeti i čuti svega i svačega, priča Hal, od countryja, bluesa, jazza do rock ’n’ rolla. A u isti lokal dolaze različite generacije – od tinejdžera do teških staraca. Postoje legendarni klubovi koji su otvoreni već više desetaka godina u kojima su tijekom vremena svirali neki od danas najuspješnijih imena. Najčešće takva mjesta uopće nisu baš nešto uređena, ali zrače nekom posebnom atmosferom, odnosno imaju dušu.

O RAZLIKAMA: NEMA NAPUHANACA
Zamoljen da usporedi hrvatske i američke glazbenike Hal kaže:
– Mi bismo mogli živjeti kao bubreg u loju samo kada bismo prekopirali američki odnos prema poslu, odnosno njihovu profesionalnost. Budući da tamo nema milosti, oni se zaista narade za taj dolar. Tamo glazbenika koji svira s najvećim imenima možete, kada nije na turneji, sresti u lokalnom baru kako svira za dvadesetak ljudi uz malu napojnicu. Nema kompleksa, radi se sve da bi se osigurao pristojan standard. Na tom ogromnom tržištu i velikoj konkurenciji izgradili su jedan kodeks ponašanja i odnosa koji nikome ne dopušta bahato ponašanje tako da ćete teško naletjeti na nekakvog napuhanca. Uglavnom, ima i kod nas u Rijeci izuzetno kvalitetnih glazbenika i ljudi ostalih struka koji bi mogli izdržati tu konkurenciju i opstati tamo, samo što je naš problem nedovoljna podrška društva, odnosno neki propusti u implementaciji inače dobrih zakonskih rješenja.

Slavica Mrkić Modrić, travanj 2005.

Objavljeno 26.04.2005.