Mediteran u riječkom rocku - Dalijevski mornari i druge priče
Tko pokuša poreći utemeljenost dojma da je Rijeka grad koji u životnom vijeku rock’n’rolla, od pedesetih naovamo, diše ponajprije industrijskim ritmovima, samim tim i zakinut za svoju mediteransku supstancu, možda i za vlastitu pop-ležernost, naći će se pred nimalo lakim zadatkom.
Na svu sreću, priča ni izdaleka nije jednodimenzionalna. Ne samo zbog činjenice što grad od 1958. živi u neposrednu susjedstvu Opatijskog festivala, također s virusom talijanske kancone, toga prepoznatljivo mediteranskog suzvučja, prikrivenim izravno pod kožom.
Jedan od argumenata koji upozoravaju da se Rijeka nikad nije odrekla svojih mediteranskih korijena, koji se pak ponajbolje osjete ljetnim korakom bose noge po vrelim oblucima neke od njenih plaža, ugledao je svjetlo dana (ljetnog sunca) nedugo po samim počecima riječkog rocka.
Fešta na palubi i skupljanje školjki
Sa skladom Fešta na palubi, u izvedbi grupe Sonori, slušatelji su se sreli na festivalu Melodije Kvarnera 65. Premda tekstom upućuje na nevesele emocije iz života pomoraca, definirane klasičnom situacijom njegov odlazak / njezin ostanak, žustar ritam glazbenika gradi u njoj oprečnu atmosferu, u kojoj noge same pronalaze vrlo živahna plesna rješenja. Fešta na palubi upisana je u povijest riječkog rocka velikim slovima – to je prva njegova tema pretočena u diskografski zapis. Dogodilo se to na Jugotonovu EP-ju neobična naslova Zvuci domovine, otisnutom početkom srpnja 1965., s još tri tuđe nerockerske teme. Fešta na palubi festivalski je izvedena u tadašnjem gradskom kinu Neboder 19. i 20. svibnja, a druga večer snimana je kamerama RTV Zagreb, pa je ta skladba ujedno prva tema riječkog rocka emitirana televizijski. Izvođački je potpisuju Roland Šuster (vokal), Damir Kopajtić (solo gitara), Milan Marčan (ritam gitara), Davor Plešković (bas) i Ratko Galetović (bubnjevi). Zanimljivo je kako je ista pjesma ponovo objavljena već sredinom veljače sljedeće godine, na EP-ju Melodije Kvarnera 65.
Milozvučna skladba Uragana Školjka – ta kandidatkinja za titulu prve uspješnice hrvatskog rock’n’rolla, nedugo po objavljivanju u obliku EP-ja Melodije Kvarnera 66 rasprodana je cijela naklada od deset tisuća primjeraka – ponudila je romantičnu ljubavnu izjavu Darija Ottavianija neznanoj djevi. Polagan ritam valova kojima je taj „slow rock“ zapljuskivao plesni podij dušu je dao za usklađene korake dvaju priljubljenih tijela, kao metaforu, kao ekvivalent i kao prigodu za obazrivo mladenačko ispitivanje priželjkivanog teritorija „drugog“. Ipak, uza sve vođenje računa o normama ponašanja domaćih još uvijek čednih šezdesetih, senzibilnije ugođeno uho u Školjci je čulo i neke čudnije, prigušene tonove, koji se nipošto nisu uklapali u romantičnu sliku. Uz mrvu imaginacije, dobrim dijelom vođene tekstom, Školjka je postajala zvučna kutija koji je slala za svoje doba iznenađujuće lascivne signale.
Kakve je to školjke autor skupljao po plaži? Možda plaži Sablićevo ili plaži Glavanovo, koje od plesnih uzbuđenja na Tenisu, gdje je sa svojim Uraganima znao nastupati, dijeli tek cesta i nekoliko minuta noćne šetnje? Ili pak plaži Grčevo, gdje se ljeti ne jednom kupao?
Kad smo već kod Grčeva - isti bend primjer je kako su pećinske plaže gdjekad poslužile i kao kadrovski izvor riječkih rock-družina. Gitarist Anđelo Clay vrbovao je u Uragane basista Mirka Sertića nakon što ga je čuo svirati na jednoj od njih, najvjerojatnije upravo na Grčevu.
Školjka je nastala 1965., oficijelno prvi put izvedena na Melodijama Kvarnera 66 u kinu Neboder, te objavljena na festivalskom EP-ju s još jednom „uraganskom“ temom, „Počinje igra“, te dvije festivalske skladbe drugih izvođača.
Šetnje po plaži i otok Goli
Ako je slučaj Uragana tek poticao pitanja, pristup što ga je skladateljski i živom svirkom 1980. zavrtjela sušačka pop-pank formacija Istočni izlaz, nije se ustručavao ponuditi i neke odgovore. Posve u skladu sa svojom propošnom srednjoškolskom dobi, dečki iz Izlaza ušli su u problematiku tipično mladenačkom kombinacijom sramežljivosti i drskosti. Sramežljivosti koja ih je priječila da u skladbi Ti se meni tako sviđaš stvari nazovu pravim imenom, drskosti koja ih je gurkala da ipak jasno kažu što zapravo hoće. A što hoće? Njoj, koja mu se „tako sviđa“, Mladen Urem, glasnogovornik grupe s mikrofonom u ruci, obznanjuje: „Volim duge šetnje po plaži / volim kad mi radiš neke stvari». Doduše, već u sljedećoj koncertnoj temi, Seksualnom odgoju, odašilje poruku koja priziva nedoumice: „Škola, kažu, nije igra / tu se stiču mnoga znanja / ali nema što nam treba / seksualnog vaspitanja“.
Mladac je za svirke kompanjona na pozornici statičan, urnebes je sve oko njega. Kako li je tek moralo biti urnebesno na plaži?
Premda u istoj formativnoj dobi, rana posada Parafa nije u svojim radovima dijelila i istu vrstu tinejdžerskih fascinacija. Njihovo je oko tek zaveslaj od Glavanova, na plaži uz hotel Jadran, zapazilo upečatljiv motiv na tijelu njihova susjeda s Kozale, koji je vrelog ljeta 1978. i sam potražio spas u pećinskom moru. Tatoo u obliku verbalnog zapisa s kupališta će se smjesta preseliti u prostor za probe Parafa i tu se transformirati u jednu od njihovih najranijih i najmoćnijih uspješnica. Susjed je ponudio oku refren „Sunce žari, kamen gori / to je, majko, otok Goli“ (s lako naslutljivim povodom za pisanje), Paraf je nadodao gitarski zid. Spoj je udario u pleksus dvostruko, žestinom jednog i silovitošću drugog, te među pankerskom sljedbom fantastično primljen pod naslovom Goli otok, postajući na ljubljanskoj sceni hit veći i od neprikosnovene Policije. Diskografski neće biti nikad objelodanjen, premda je, upravo uz Policiju, zabilježen prvim demo-snimkama Parafa, nastalim u prostoru za probe slovenskih Buldožera i proslijeđenim u RTV Ljubljanu.
Možda je bio problem u još jednom dvostruko eksplozivnom spoju, spoju Golog otoka i Policije, što se i ne mora obvezno odnositi na naslove skladbi? Uostalom, basist Zdravko Čabrijan u osobnoj arhivi još čuva policijski nalog za pretres roditeljskog stana, uz lapidarno objašnjen razlog: „Zbog djelovanja grupe Paraf“. Pa ti idi na plažu.
Dalijevski mornar i otok Lezbos
Let 3 je sličnih situacija bio pošteđen. Jamačno zato što njegovo viđenje Rijeke kao dijela Mediterana izrasta na bitno drukčijim temeljima. Namjesto romantičnih slika na način Uragana i brutalne stvarnosti u koju je uronio Paraf, Let 3 je slušateljskim ušima ponudio sekvence nadrealnih ishodišta.
Primjer? Mini-tematski blok od tri skladbe s albuma Jedina (2000.) Nakon grickanja i hrskanja „otrovne kupačice“ u istoimenoj temi pisanoj barem djelomično imajući u mislima gladne, prilozi o nestandardnu poimanju regula ponašanja riječkih rockera na gradskim predjelima uz more proširuju se refrenom „Sisatog me nose na Glavanovo“, odnosno njegovom snovitom razradom u skladbi Glavanovo. Srećom ili ne, najavljenog prizora iz Letove nadrealne radionice ostali smo u kupališnoj praksi apostrofirane pećinske plaže (dosad) pošteđeni. Da Letovci imaju odnos prema moru nestandardan za Primorce svjedoči i tema Mornar, u kojoj se tekstopisac opire pokušaju da ga se nagovori na pomorski život, potkrijepljen dalijevskim prizorom lica koje umjesto nosa ima sidro, umjesto uha jedro, „iz jednog uha puše jugo, a bura ventilira drugo”. Što ćemo, nije sve na Mediteranu plaža.
Kaleidoskopu pristupa koji upućuju na mediteransku sastavnicu urbane Rijeke pridodajmo i onaj s potpisom grupe Xenia. Nakon što je singlom Moja prijateljica (1982.) lansirala prvu hrvatsku pjesmu s ugođajem mediteranskog otoka Lezbosa, Xenia će na albumu Tko je to učinio (1984.), u skladbi Zadnji put, s riječkih kvartova Kozala i Belveder, u kojima je djelovala glavnina grupe, zaploviti prema otočnom krajoliku što priziva nešto standardniju afirmaciju ženske emotivnosti. Standardnijeg pristupa neće se odreći ni Laufer, dramatizirajući već viđenu priču o odnosima između spolova prizivanjem metafizičkog prostora na rubu dvaju elemenata u temi Između neba i mora, s albuma Best off (1994.).
Krećući se riječkim modrim okružjem, za vlastiti se korak odlučila vokalna skupina Putokazi, glazbeno uranjajući devedesetih u kvarnerski etno. Odjenute u moderno ruho, njihove teme Tararajčica, Tandarekalica i Naranča odvode slušatelja u smjeru otoka Krka i njegova etno-planeta zvanog Bodulija. Onomu tko uz Mediteran manje vezuje zvučnu priču o tomu „kakav je nekad bio“, a više kakav bi hedonistički želio da bude, privući će pozornost informacija o plaži Grčevo, šestoj u nizu na riječkim Pećinama, i njezinu festivalu elektroničke glazbe Moonlight, održanom srpnja 2008.
Ljubavna izjava gradu
Tko potpisuje najdojmljiviju posvetu Rijeci kao gradu s mediteranskim zrncima u krvnoj slici? Splitski Riječanin Neno Belan. Možda je to samo zato što on, izvorno „čovjek s juga“, na Kvarneru nastanjen od 1995., ima istančaniji nos za prepoznavanje mediteranskih sastavnica grada poput Rijeke od njegovih stanovnika kojima od malih nogu vidokrugom dominiraju goleme dizalice i tvornički zidovi? Dokaz tomu je album Rijeka snova (2007.), točnije naslovna skladba albuma kao najizravniji hommage mediteranskoj Rijeci.
Na kraju ove priče, Belan & Fiumens nas vraćaju na njezin početak. U sve ono čime osvajaju „uraganske“ šezdesete - jesmo li rekli da je Belan u srodstvu s Ottavianijem, po majčinoj liniji? – što znači u njihovu zaraznu melodioznost, surfajući ritam, šarmirajuće višeglasje, romantičnu iskrenost. Kad smo već kod romantike: Ottavianijeva Školjka ljubavna je izjava djevojci, Belanova Rijeka snova ljubavna je izjava gradu. Ujedno više nego uzoran primjerak rock-odjeljka s etiketom „mediteranski pop“.
Pametnom dovoljno. Onima drugim, koji i dalje nisu u stanju registrirati mediteransku supstancu u zvučnoj slici Rijeke, može pomoći samo odnošenje na Glavanovo, na „letovsko“ ventiliranje ušiju i ušima pridruženog teritorija.
