Teza iz naslova ne ostavlja mjesta dvojbi, kratka je i jasna: ono što je Palach za Rijeku, to je Klub 48 za Opatiju. Dakako, uvažavajući razlike u okolnostima djelovanja, trajanju Kluba, također specifičnostima pojedinačnih scena.
I Klub 48 mitsko je leglo rockerskog otpora svom okruženju, u ovom slučaju dobrim dijelom opatijskom nostalgičarskom K und K šećeru, onom istom što čini kamen temeljac lokalne turističke industrije.
Ta mu differentia specifica nipošto nije olakšala posao. Dapače, špartajući pogledom po fasadama opatijskih nobl hotela i vila, koje s ponosom ističu bečka ishodišta, sve upućuje na zaključak da je bilo kakav pokret otpora tu nemoguć. Slador nije spomenut slučajno. Osoba upućena u tajne konditorskog zanata bez teškoća će povući paralele između pojedinačnih zdanja u središtu Opatije i njihovih jestivih pandana. (Tragom toga, evo igre asocijacija: u vanjskoj glazuri hotela Agava prepoznaje se parfe kolač, hotela Bristol slastica zvana šnenokle... Nastavite sami.)
Pokret otpora u opatijskom slatkom raju? Zar tolika koncentracija sladora, s etiketom made in Habsburg, nije narušila tjelesne i druge funkcije do te mjere da se tu već poodavno ostalo bez mogućnosti, ako ne i svijesti o drukčijem tipu života? Zar goleme svakodnevne doze takva šećera u venu nisu pomutile i rockerski razum, ako se na tom mjestu ikad pojavio? Uostalom, gdje bi se taj „otpor“, i to još cijeli „pokret“, mogao sakriti?
Subverzivna ćelija iz podzemlja
Upravo tamo gdje je autentičnom pokretu otpora i mjesto – u podzemlju. Ako je iznenađenje čimbenik na koji računa svaka gerila, pa i urbana, onda je ono u činjenici da je otpor o kojem govorimo našao prebivalište tamo gdje ga se najmanje očekuje. U samom središtu Opatije. To su podrumske prostorije hotela Bristol, onog istog koji je sedamdesetih i osamdesetih djelovao kao hotel Palme.
Ako ih se na prvi pogled ne vidi, pa se čini da ih možda i nema, to je zato što trenutačno funkcioniraju prema načelu mita. Ne možeš ga izravno provjeriti, ali dobro osjećaš da su argumenti na kojima počiva – tu negdje, pod prstima.
Klub 48 započeo je život 1975. godine. Ime? Ne krije nikakvu posebnu priču. Jednostavno, u modi su bile majice s otisnutim velikim brojevima. Zvučalo je neformalno... Klub je isprva prostor u kojem se okupljala omladina tvrtke Kvarner Express, a 1977., pod pokroviteljstvom tadašnjeg opatijskog Saveza socijalističke omladine, prerasta u prostor za okupljanje cjelokupne gradske mladeži. Tu se organiziraju glazbene i kazališne večeri, pjesnička čitanja, slušaonice, tribine, prikazuju filmovi, priprema klupski list Pataflinka i upriličuju slični sadržaji.
Priča veli kako je Klub imao i stalno otvorena vrata rock-formacijama, ne isključivo gostujućim. Neko su vrijeme mlade lokalne družine imale svoj redovit dan za muziciranje, ponedjeljak. Ne treba biti dovitljiv da se nasluti kako se, iz njihove perspektive, ponedjeljkom ubrzo prozvao gotovo svaki dan u tjednu. Rock zvijezdom ne postaje se bez kontinuirane svirke, a Klub 48 pokazao se i dobrim vježbalištem i mjestom pogodnim za provjeru naučenog gradiva, na onaj ponajbolji način, pred publikom. Pa i da nije, zar je bilo alternative?
Imena tih formacija? Klub su kao vježbalište koristili: Hard (kadrovska preteča Bete Centaury), Beta Centaury (osnovana 1976., u neku ruku kućni bend, gitarist Renato Ivančan bio je tajnik Kluba), Ery (1977.), također skupine 2-3-8, Rubikon, Van Bethoven, Prana, Familia Brambila, Parobrod SUS. S njima su na istom mjestu viđani dizajnerski par Gus &Maja, budući pank promotor i vlasnik Dallas Recordsa Goran Lisica Fox, također budući vlasnik izdavačke kuće Nema problema Koraljko Pasarić, koji je bio i klupskim suradnikom. Selidbom Kluba u novi podrumski prostor 1979., ispod caffe bara Mimoza, na brušenje zanata stižu družine: Termiti, Strukturne ptice, Let 2, Cacadou Look, Fit. Uz tu vsrtu „domaćih“ (termin I. Brlić-Mažuranić), Klub su ka koncertni prostor koristili: No. 1, Paraf, Mrtvi kanal i drugi.
Raznolikost autorsko-izvođačkih profila ekipa kojima je Klub bio drugi dom nije mogla sakriti golemu prevlast nekomercijalnog zvuka, koji se kretao u rasponu od simfo-zavjesa (Beta Centaury), akustike (Rubikon), bluesa (Ery), akustičarskog jazz rocka (Prana), do panka (Termiti) i eksperimentalnih zvučnih slika (Strukturne ptice). Tomu valja pridodati među klupskom ekipom i jatacima popularna montypaytonovska teatarska uprizorenja, objedinjena pod imenom IV. Nirnberški kongres ljudske kave i ramazzotija.
Transferi u Rijeku
Tu negdje započinje stvaranje izravne rockerske osovine Rijeka – Opatija. Štoviše, Klub 48 izrasta u argumenat za potkrijepu teze da je jedna od važnijih dionica riječkog roka podrijetom zapravo – opatijski rock. Pupčanu vrpcu koja povezuje dvije gradske scene da se otčitati u opatijskim osobnim transferima u Rijeku. Iz opatijske bande Beta Centaury u riječke Termite 1978. stigli su klavijaturist Josip Krošnjak Pepi i basist Damir Matinović Mrle. Slična sudbina zadesila je gitaristu Renata Ivančana i bubnjara Damira Žudića, koji su iz Bete Centaury odjedrili u riječku pop-družinu Beta. Polaznici opatijske Ugostiteljske škole Davor Lukas, Zorko Opačić i Miro Tešević zakuhali su grupu Fit, te nakon njezina prvog izlaska na pozornicu u Klubu 48, usmjerili kompas posade prema djelovanju u Rijeci.
Ipak, nisu se svi dali. Pjevač Igor Kostelac i gitarist Elvis Stanić iz formacije Ery ostali su vjerni Opatiji. Među zanimljivostima zabilježimo da je mlađahni Stanić, koji će izrasti u, pored ostalog, cijenjena jazz gitarista – time i suradnika brojnih hrvatskih glazbenika, poput Damira Urbana (na albumu Otrovna kiša), Putokaza (više projekata, najistaknutije na albumima Zemlja i Nova zemlja), Ibrice Jusića, Josipe Lisac, Tamare Obrovac & Transhistria Ensamblea etc., također će postati umjetnički direktor Liburnia Jazz Festivala – već u ranim danima Kluba uveseljavao rockersku ekipu istražujući tajne harmonike. Multiinstrumentalistom se postaje od malih nogu.
Situacija na relaciji Rijeka – Opatija dodatno se zaplela u čvor kada je na dečkima iz Kluba 48 umješno primijenila žensku snagu grupa Opatijki koja će se 1984. prozvati Cacadou Look. Tko bi djevojkama zamjerio? Najprije su dijelu muške ekipe privremeno i povremeno konfiscirale opremu (šifra: Mrle), koristeći je za otkrivanje tajni prvih nota, potom su ih natjerale da se za njih prihvate autorskog posla (šifra: Fit). Jedna od posljedica bila je činjenica da će Cacadou Look postati prva domaća ženska grupa s objavljenim albumom (Tko mari za čari, 1987.).
Pod udarima tih i ostalih novonastalih okolnosti, subverzivna rockerska ćelija iz Kluba 48 personalno se raskolila u barem tri frakcije. Prvu s aktivistima koji odlučuju ne mijenjati izvornu strategiju otpora (npr. držeći se bluesa), drugu koja početne ciljeve kani ostvariti aktualiziranim strategijama (zauzimajući pankerski radikalan gard) i treću koja zaključuje da je koplju mjesto u trnju (prepuštajući se čarima pop-hedonizma). Tko će najviše profitirati? Vrijeme je stavilo adute u ruke onih koji se nisu zadovoljili tapkanjem u mjestu.
Umirovljenički odred gađa u glavu
Klub je zatvorio vrata 1983. Ipak, korisnici njegovih usluga nastavit će ga neslužbeno zloupotrebljavati do 1986. (potom će ga prepustiti opatijskom dopisništvu Novog lista), unatoč prosvjedima okolnih stanara. Kao kuriozum, zabilježimo da je lokalni umirovljenički odred, zaobilazeći bliže instance, žalbama potegnuo – čak u Beograd. S rockerima moraš ravno u glavu! U ključnom nisu uspjeli: u Klubu 48 začeta linija djelovanja bit će nekim elementima prepoznatljiva godinama nakon njegova utrnuća. Kao izravan sudionik zbivanja, Mrle će duh ekstraordinarnosti IV. Nirnberškog kongresa provući kroz cjelokupno scensko, pa i medijsko djelovanje svoje skupine Let 3. „Perje po glavi stanovnika“, čuveni scenski izum Termita i Leta 3, ima ishodište u trećem izdanju Kongresa, koje je okončano istresanjem perja na glave u publici, kao poticaj da se raziđu.
Čini se kako nije sve ostalo na izravnim sudionicima, kako je infekcija virusom izašlim iz Kluba 48 zahvatila i aktere opatijske scene devedesetih, pa i kasnijih godina, poput pank grupe Yars (u kojoj započinje djelovanje Dražen Turina Šajeta, jedan od začinjavaca regionalističkog rock-žanra nazvanog ča-val) ili istovrsno usmjerenih Pasa.
Što se dogodilo s nekim drugim licima iz Kluba 48? Nakon kraće i diskografski neuspješne (Beta) ili nešto duže i diskografski uspješnije karijere (Cacadou Look će raditi do 1991. i potpisati dva albuma), drugi, popizmu mnogo bliži odvojak opatijske scene – koji se može doživjeti i kao zvučni antipod industrijskoj Rijeci, njezina pop suprotnost – pretvorit će skupinu Fit u atrakciju manje zahtjevnog dijela publike, koja krajem devedestih objavljuje dva albuma. Ne završavajući snimanje trećeg, dečki 1991. odlaze preko granice. To će dovesti do Fitova amsterdamskog izdanka nazvanog Cyberfit, kao projekta Opačića i Teševića, nastalog u studiju Master Factory. S kakvim učinkom? Pored ostalog, Cyberfit skladbom Pojo pojo otvara širom vrata najpoznatije svjetske chill out kompilacije Café del Mar (vidi npr. Café del Mar - Volume Five iz 2005.). S takvim vjetrom u leđima, Pojo pojo se prodao u preko milijun primjeraka.
Nakon tog podatka, suvišno je pitati se tko je potpisnik tržišno najuspješnije skladbe riječkog i opatijskog rocka. Jamačno i hrvatskog.