Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Monovju: Alen Čar - Slim (YARS) - Nije sve išlo baš glatko

Monovju: Alen Čar - Slim (YARS) - Nije sve išlo baš glatkoO Draženu Turini Šajeti, htjeli vi to ili ne, znate dosta. No, krajem 80-ih i tijekom 90-ih Šajo je prije nego li je postao “planetarno popularan” svirao i pjevao u odličnom punk bendu YARS.

Kako je to izgledalo saznajte iz nadahnutog monovjua koji potpisuje basist grupe, Alen Čar. Za frendove i poznanike dosta je reći - Slim.


Sve što ispod piše, napisao sam onako kako ja to vidim gledajući unatrag iz svog kuta. Ako netko ima svoju viziju, neka mi javi, objavit ću i to. Ovo su moji memoari. (Kad svaki kreten ima svoje, zašto i ja ne bio kreten s memoarima?). Pokušao sam skratiti priču da ne gnjavim.

Za mene je sve počelo ljeta 1988. godine kad smo se na Vežici svaku večer skupljali oko nebodera ispod okretišta sedmice, na brdu Sv. Križ i na sada srušenom bunkeru iznad Viktor Lenca. Uvijek je bila u điru gitara koju je tada svirao Vanja, a i Plopi je nešto na vratu znao uhvatiti i odsvirati. Azra, Čorba, Pušenje, Balašević… Nismo bili opterećeni odkuda dolazi pjesma, bilo je bitno da se pjeva i svira. U pauzama sam pokušavao i ja nešto stisnuti na vratu gitare i stalno me je kopkalo kako oni mogu a ja ne. Tako sam na jesen za 50 DEM kupio jednu lošu akustaru (starcima sam rekao da ju je ostavio neki tip koji je otišao na brod) i počeo sam doma lupati po njoj.

Kad sam počeo nešto kužiti, a prsti počeli slušati, svirao sam po 5-6 sati na dan. Jagodice su mi bile ljubičaste od stiskanja onog lošeg vrata sa metalnim žicama. Nakon nekog vremena kupio sam električnu gitaru, kopiju fendera u nekom polu-svirljivom stanju. Nešto sam kemijao sa pokojnim Kosom s Vežice o nekom bendu. On je imao neku furku u glavi ali ništa od toga. Poslije ga je droga sjebala. Slijedeća ideja je bila da Jakopović iz mog razreda i ja probamo nešto. Slagali smo se po glazbenim pitanjima - slušao je Sisterse, Mission, Joy division i slično, baš kao i ja. Jakopović je iz Lovrana pa je znao Turinu iz Opatije koji je isto išao u Metalnu školu i onda smo se tako povezali. Turina je imao bend Full neviđeno; Turina na gitari, Prte na gitari, Muškarac na bubnju i ne sjećam se tko je bio na basu. Imali su i jedan nastup u dvorištu tadašnje Pedagoške škole. Uvalili smo se kod Turine u konobu s namjerom da počnemo s probama. No, nije sve išlo baš glatko. Uvijek je nešto nedostajalo, pojačala, kabeli, bubanj, pedale… A i ljudi nije bilo uvijek. Stalno je netko izostajao a na probi su uvijek bili Turina i Deva koji je vježbao na nekim razjebanim bubnjevima u Turininoj konobi.
Tako smo zaključili da bi najbolje bilo da mi osnujemo neki bend kad smo već stalno skupa. Izgledalo je ovako: Turina - gitara i glas, Deva - bubanj, a ja sam prešao na bas. Nastao je bend Zmućeni sopci, ali ubrzo mijenjamo ime u YARS. Turina je složio riječi i glazbeni kostur za Put i Kad zasopu fendera dva. Poslije su stvari nastajale poprilično brzo jer smo imali probe skoro svaki dan. Nije bilo bed putovati svaki dan busom u Opatiju. Nekad sam se švercao, nekad sam platio, ali sam uvijek došao. To je bila energija. Nikome ništa nije bilo teško a posljedica toga je bila sve bolja uvježbanost s obzirom na to da smo bili skoro totalni početnici osim Turine koji je išao na neke satove gitare. Ja prije nisam znao ni gdje je koji ton na vratu, a skoro ni što je ton, ni što je vrat. Šteta što imam samo par fotki iz tog doba. Onaj Devin bubanj je bio zakon - koža je bila sto puta krpana samoljepljivom tapetom na dimnjačare. Činele, palice, pedala, stalci, bas, bas pojačalo… to je sve bilo u totalnom kršu. Mikrofon je bio svezan za staro veslo. Dijelili smo prostoriju s bendovima koji su tada imali ono što mi nismo, a to nije bilo ni loše - upoznaš ljude razne… I nakon dugih probavanja i smišljanja došlo je vrijeme za pokazati što smo smislili.

Nastupe sam stavio na posebnu stranicu pa se tamo mogu dobiti podrobnije informacije. Bitni nastupi su bili, naravno, prvi, treći prije Leta, i kasnije onaj u dvorišu Pedagoškog faksa koji je bio ključan za daljni napredak. Dali smo kasetu Sušnju da nam snimi nastup pa da vidimo kako to uživo zvuči. Ispalo je dobro, Turina je snimku poslao Franciju, Franci je dao Idijotima i mi smo 19.9.1992. bili pozvani na prvi nastup izvan Rijeke, u Pulu. To je za nas bio događaj koji ćemo pamtiti. Postojala je i video snimka tog nastupa na nekoj video kaseti koja je poslije presnimljena španjolskom serijom. Srećom, postoji audio zapis sa te kasete tako da nije sve propalo. Mujo days je trajao dva dana. Prvi dan smo s vodkom brijali po Puli pa smo drugi dan, onaj kad smo trebali nastupi, bili mrtvi sjebani od umora i cuge. Spavali smo pola sata na klupama ispod Arene. Kad smo nastupili, pojela nas trema, raja nakon prve stvari šuti… A kad je netko Turini dobacio da ode doma naučiti pjevati na mikrofon, nasmijali smo se, krv je ponovo krenula i odsvirali smo najbolje kako znamo i nakon Fendera, Istre Uber Alles i neočekivanog plesa dr. Franje Tuđmana, mi smo sišli obasipani čestitkama sa svih strana. I to je bilo naše vatreno krštenje. Poslije su zaredali nastupi, po Rijeci, Istri a kasnije i Sloveniji.

Još bi htio istaknuti jedan nastup 16.10.1993. u Sloveniji. Zove me Deva jedno jutro i kaže da pogodim s kime sviramo. Pitam gdje, on kaže u Sloveniji. Ja grunuo: “s Brejkersima”, a Deva kaže: “e nije, s Orgazmom”. Nisam skužio da je to istina sve dok nismo došli do dvorane u Humu u Sloveniji. Tamo nas je neki tip iskrcao i mi stojimo ispred dvorane i kažem ja: “šta, nećemo ući?”. Svi se nešto gledamo, slušali smo Orgazam, skidali stvari, plesali na Debelu devojku u Palachu, a sada smo im predgrupa. “Ajmo, ko ga jebe” reko ja, dignuo kofer i ušao u back stage. Prvo sam vidio Čavketa, jede čovjek, iza njega veliki plakat Električni Orgazam, predskupina YARS. On se okrenuo, pogledao plakat, nasmijao se i rekao:” YARS-i? Pa dobroveče, uđite.” Ušli mi, za par minuta smo s Orgazmom bili najbolji na svijetu. Klopa, cuga, smještaj, pare, razglas, Europa. I tu gažu je netko s balkona snimao. Da mi je nabaviti tu snimku… Tu sam već bio srao Turini da odjebe sa Šajetom jer nam je krenulo, i da šta će mu te komercijalne pizdarije, ali uzalud. Istina, malo tko je od tadašnjih rokera nešto uspio, Turina je, ali jebo ja to. On je ipak mislio dugoročno a punk tu nije imao perspektivu; moraš od nečega živjeti.

Ubrzo je Šajeta došla u prvi plan. I dalje sam mislio da je to samo usputna zajebancija ali Šajeta je pregazila YARS-e i ubrzo s Vitasovićem postala nositelj famoznog Ča-vala. Vitasović se isfurao jer je curama bio zgodan i komercijalno je prokrčio put Ča-valu, ali ja bih ipak rekao da je Turina tu bio prije, pravi začetnik toga jer smo Fendere i Istru svirali daleko prije od svih njih (1989.). Ne računam Francija koji ni danas ne jebe estradu. Neka me isprave ako nisam u pravu, da ne umrem u neznanju.

Konačno sam skužio da su YARS-i povijest i nisam htio sa Šajetom nastaviti. Nešto sam svirao, a i snimio demo sa Devom, Toppsyem i Pippotom u bendu Blind Date iz Rovinja. Poslije sam se, ipak, zbog ekipe vratio i svirao sa Šajetom do 1994. godine. To je, u biti, trajalo dok je u bendu bilo ljudi s kojma si mogao popit pivo prije i nakon svirke i dok moje skromne glazbene mogućnosti nisu postale preskromne. Ali priča o Šajeti je neka potpuno druga, duga, lijepa, ružna, smiješna, tužna, ali nedvojbeno zanimljiva priča. Neka sasvim druga priča koju ću, opet iz moga kuta, možda ispričati jednom.

Nastupi

Ovaj tekst sam složio davno. Mislio sam staviti na web, ali, eto, prošlo je već više od deset godina od toga. Nisam ispravljao, samo neke pravopisne greške - neka to ostane kako je bilo kao moje tadašnje, autentično razmišljanje iako neki spomenuti nisu više među nama.

E, deca, deca, ovako vam je to bilo:
16. X 1990.
Club Palach, Gitarijada. Prvi nastup u životu. Pojela me trema, svirao sam bez naočala s lažnom bombom o pojasu. Bili smo četvrti.
7. XI 1990.
Club Palach, predgrupa Cronnersima. Deva je proletio sa bubnjevima kroz stage. Petnaest minuta su ga krpali. Ne Devu nego stage. Grozan nastup.
24. XI 1990.
Club Palach, otvorili smo koncert Leta 3, obučeni i našminkani kao oni. Raja je skužila da to nije Let 3 tek kad se dim razišao. Kakvo oduševljenje. Suza mi kanula. Posebno zahvaljujem visažistici na šminkanju.
22. XII 1990.
Club Palach, Ri Rock.
27. V 1991.
Svirali smo na igralištu Metalne škole na Krnjevu gdje smo Turina i ja gulili srednju školu. Dofurali smo instrumente i pičili… Postoji snimka.
Poslije, 11.IX 2000. zvao je nas Bon, sadašnji ravnatelj a tadašnji drug iz tjelesnog, pa smo kao Šajeta odradili gažu na donjem igralištu Metalne. Bili smo i na razgovoru kod ravnatelja. Popili smo mu sav whisky i držali noge na stolu. Fora.
21. VI 1991.
Igralište Nafta iznad Pomorskog faxa.
4. VII 1991.
Club Palach. Velika četvorka u to vrijeme: Stoned Cows, Mayflower, 7 Nedvojbenih i YARS.
28. XI 1991.
Club Palach. Između ostalog sviramo i rap: YO for Croatia i Ustani bane.
18. XII 1991.
Club Palach, Ri Rock.
28. V 1992.
Dvorište Pedagoškog faxa. Snimili smo nastup na kasetu i poslali Franciju. Tada se sve pokrenulo. Grazzie Gori Usssi Winetou.
10. VI 1992.
Club Palach, Gitarijada.
19. IX 1992.
Pula, Club Uljanik, Mujo days. Prvi puta izvan Rijeke. Nitko nikad čuo za nas. Poslije prve stvari mogla se čuti muha u zraku, a na kraju, nakon Fendera, Istre Uber Alles i Addio Pola, te neočekivanog dolaska specijalnog gosta Franje Tuđmana, Uljanik je skandirao, a mi smo ispit prošli. Veliko hvala KUD Idijotima.
8. X 1992.
Disco M&M, Kostrena. Totalno promašena Ri rock liga, bez plakata, u četvrtak, Stoned Cows, Mamojebac i mi u discu. Bilo je nekoliko ljudi i osoblje. Zamisli: daju ti disco, instrumente i nekoliko cuga. Skakali smo po separeima kao u more. Mrak.
10. X 1992.
Pazin, Boćalište, Make a change festival. Iako je koncert počeo oko 17 - 18 sati, mi smo svirali zadnji oko 2 ujutro. Tu smo prvi puta dobili lovu za svirku. Pozdrav zgodnim Pazinjankama i veselim Pazinjanima. Posebno hvala onome tko je zaboravio pola boce Stocka. Mile, jesi živ?
11. XII 1992.
Tetra Rock Station na Trsatu. Jedan od najluđih prostora koje sam ikad vidio. Nikad u WC sa starkama.
19. XII 1992.
Roč. Naknadno dodano! Ovaj koncert mi je posebno ostao u pamćenju nakviše zbog čekanja busa u onoj kućici ispod Roča na -5°C dok je Turina spavao u Buzetu. Nisam znao točan datum sve do skeniranja slika kad sam na jedinoj slici iz Roča našao napisan datum. Bravo ja.
26. XII 1992.
Club Palach. Poboljšana verzija Rock lige.
28. XII 1992.
Tetra Rock Station, novogodišnji koncert.
14. VIII 1993.
Pazin igralište, “Pazinska jama ni vise sama”. Ludilo. Kažu Apatridi: ”Ljudi žive i umiru a da nemaju veze sa državom”. Zamisli kakva dubokoumna spika.
21. VIII 1993.
Rovinjska noć, svirali smo na pomoćnom stageu koji su organizirali Franci i Marko Brecelj, a sve protiv velikog stagea sa “estradnim zvijezdama”. Bila je i Šajeta.
10. IX 1993.
Sv. Martin kod Buzeta. Svirali su i KUD Idijoti.
11. IX 1993.
Kopar, MKC. Nisam se mogao načuditi tom klubu. Marko Brecelj - kralj undergrounda. Svirali smo mi i čuveni bend “Za zmeri skregani”. Pozdrav svima gore, pozdrav Marku Brecelju, pozdrav Pizdi Negrauznoj. Odlična manestra.
2. X 1993.
Club Palach, Ri Rock.
15. X 1993.
Club Palach. Naši veliki prijatelji 7 Nedvojbenih i mi. Jel’ treba jos netko?
16. X 1993.
Hum, Slovenija. Na treći rođendan benda bili smo predgrupa Električnom orgazmu. Jedan od najvecih provoda za mene u to doba. Orgazam je OK. Čavke, laka ti zemlja.
23. X 1993.
Ajdovščina, Slovenija. Medju 5-6 pakerskih bendova jedino su nas pratili od prve do zadnje stvari. Vjerojatno zato jer se nešto i razumjelo što Turina pjeva.
3. XII 1993.
Club Palach, Norac aid.
16. I 1994.
Opatija. Dofurali smo si struju i svirali bez dozvole ispred marketa. Nije čak ni murija srala jer su valjda mislili da smo nekoga pitali ako se smije. Deva je u pola pjesme s bubnjeva otrčao na autobus za vojarnu.
17. II 1994.
Club Palach, Večer Pedagoskog faxa.
17. IV 1994.
Pula, Uljanik. To je bila neka fora s koncertima nedjeljom u podne. Mislio sam da neće biti ni žive duše jer je jos i kiša padala, i cijelim sam putem srao kako idemo bez veze i da idemo fino doma ali bilo je brdo raje. Ipak je Pula R´n´R.
26. VIII 1994.
Pazin igralište. Veselo kao i uvijek u Pazinu. Čak sam morao i intervenirati zbog neke frke jer sam bio i redar. Što ćeš, svestran tipčić sam ti ja. Bog, Suzi. Sve pod kontrolom?
28. VIII 1994.
Opatija Igralište Gorovo. Dajte nam jebenu dvoranu! I danas te dvorane nema. Trebali su zvati Thompsona. Debilima u Opatiji: Ako vi ne mozete trčati ima sportaša koji to mogu a nemaju gdje.
30. IX 1994.
Club Palach, In memoriam Vlado Ceizek. Nezaboravni frontman 7 Nedvojbenih. Mirno spavaj frende.
8. X 1994.
Disco Snašići. Dobar nastup, ali vidilo se da je to početak kraja.
1. VII 1995.
Zadnji nastup koji smo kao YARS-i održali bio je na onom rudničkom tornju u Labinu. Tada je Šajeta vec bila jaka i u usponu pa su YARS-i nestali kao bend.

The end

Kako sam zapisivao samo datume svirki na jedan plakat, nisam zapisao i ne znam točno kada se Jero pridružio veseloj družini. Sorry Jero, možda saznamo nekako.
P.S. U zadnje vrijeme se nešto priča o izdavanju CD-a sa snimkama koje smo napravili u dva navrata u studiju “Alchemia”.
Živi bili pa vidjeli.

Nastupili smo nakon toga ipak još nekoliko puta:
12. IX 2003.
Buzet, Petkotina.
28. XI 2003.
Buzet.
22. V 2004.
Ičići.
29. VIII 2004.
Novigrad.
I dva puta u Točki. Saznat ću datume.

Alen Čar – Slim

Objavljeno 13.10.2008.

Vremeplov

Gunđanje je smrt za ljubav.
Marlene Dietrich