Po’ Metra Crijeva - ”Metal va guzice”
Po’ Metra Crijeva, iako ne postoje jako dugo, već su itekako poznati široj riječkoj publici. Zaštitni znak ovog benda su brutalni rifovi na tragu Slayera ili ranijih dana Metallice i naravno, zajebantski tekstovi pisani na čakavskom dijalektu. Na stageu se pojavljuju isključivo sa maskama, a i na albumu ne možete saznati njihova prava imena… ”Metal va guzice” je njihov drugi album, koji po kvaliteti zvuka dobrano nadmašuje prvi ”Črne besede va kastafskeh šumah”. Po mojoj slobodnoj procijeni radi se o jebeno kvalitetnim muzičarima koji spadaju u sam vrh hrvatske metal scene, iako još nisu poznati širom lijepe naše (ali sigurno ne zadugo).
Album sadrži jedanaest kompozicija, a fascinira i činjenica da, iako imaju epitet zajebanata, na ovom albumu ima i nešto angažiranijih tekstova. Jedna od takvih je upravo prva na albumu ”Ča je trubilo?”. Tematika pjesme su skinheadsi. Mislim da je nepotrebno pisati da u pjesmi jedan skinhead gadno najebe, a nepotrebo je zato što u svakoj pjesmi uvijek na kraju netko najebe. Druga po redu, ”Veliki grobnički mahnitalo” bavi se tipičnim problemom našeg podneblja - alkoholom. Vrlo snažni rifovi i ekstremna brzina bubnjara savršeno stvaraju sliku ove pjesme (ali ne samo ove). Još jedan vrlo bitan instrument je vokal ovog benda.
Sa ovakvim glasovnim sposobnostima se zaista može pohvaliti malen broj ljudi. Čovjek je u stanju glumiti opernu pjevačicu (i pjevača), da bi već nakon 2 sekunde zvučao poput nekog demona iz najdubljih djelova pakla. Iako je takvo pjevanje prisutno gotovo u svim pjesmama, taj kontrast najviše dolazi do izražaja u pjesmi naziva ”Isusek”. Malo mi je nezahvalno opisivati svaku pjesmu, jer su sve jebeno dobre i slušljive. Ipak, skrenuti ću pažnju na ”Frane iznutricosjek”. Pjesma pjeva o demonu, točnije duhu Franeta kojega su Kastavci ubili pred mnogo godina, a sada se on diže iz groba s namjerom da se svima osveti. Osim što su rifovi nabrijani, ova pjesma se u jednom dijelu pretvara u tipičan istarski melos, a zatim se opet vraća u vode Slayera. Ovakva kombinacija melodije i ritmova zaista je prepoznatljiv zaštitni znak ovoga benda i pokazuje nevjerojatnu dozu orginalnosti i kreativnosti.
I tako preko još nekih hitova tipa ”Svi va hag” (rifovi ove pjesme su H, A i G), ili ”Djed Mrz” dolazimo do posljednje pjesme koja je definitivno grand finale ovoga albuma. Pjesma se zove ”Kablodir”. Kablodir je mitsko biće iz prostorija u kojima bendovi vježbaju. Podli đavolji sluga kojeg je sam nečastivi zaposlio da im krade kablove, tako da ne mogu imati probe. S ovim demonom su se susreli svi koji se bave glazbom. Pjesma je u biti više priča nego pjesma. Dobar dio teksta je dijalog između jednog člana benda i tog famoznog demona. Međutim ovdje je i muzička podloga rađena na istom principu, tako da bukvalno postoji uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. I taman kada pomislite da je stvar gotova počinje jeziva brojalica kao iz kakvog starog horor filma.
Ovaj cd preporučujem baš svima koji imaju bilo kakvu dodirnu točku sa rockom, jer je zaista jedinstven.
Goran Grgurev
Objavljeno 23.03.2005.
