Britanski glazbeni novinari su uvijek bili i ostali majstori u stvaranju “mitova” kad je u pitanju rock glazba. Otvoriš New Musical Express, Q Magazine, MOJO….naslovi vrište o “next big thing”, “new this”, “new that” i kojekakvim nasljednicima nekog, medijski potrošenog imena, dočim se (pre)često ne radi niti o “plesanju samo jednog ljeta”.
Da se rauzmijemo, nema nista loše u “one hit wonder” pojavi jer i među njima ima dragulja od pjesama, ali kad se jedan band u “strukovnom tisku” promovira kao da je u najmanju ruku zaslužan za pojavu električne gitare na planeti, iako se radi o skupini klipana koji nemušto kopiraju nešto što je u “orginalu” imalo daleko više smisla i snažniju poruku, onda jedino ostaje zaključak kako je British music-press “full of shit”.
U, još uvijek akutelnoj plimi, mahom, britanskih bandova koji svoju inspiraciju crpe sa izvora punka, post punka, new wave-a i popa 80-tih godina, daju se izdvojiti vrlo talentirani “mladunci” koji bi, kroz nekoliko godina sazrijevanja, lako mogli postati kalibri Paul Wellera, dueta Marr/Morrissey ili pak kreirati neku svoju dimenziju britanskog popa. A da je pop glazba otočko nacionalno blago u kojem uživa dobar dio svijeta, to nam je svima jasno.
Dakle, nakon svih uradaka Arctic Monkeysa, Fratellis, The Kooks, Maximo Park, Pigeon Detectives i inih protagonista aktuelnog britanskog blitzkriega, moj koncertni izbor je pao na band sa šakom singlova i jednim albumom, starim šest mjeseci. I tako sam se u nedjelju 1. lipnja uputio na koncert The Enemy, mladog engleskog banda iz Coventryija, grada poznatog po teškom razaranju od strane Luftwaffe, Jaguar automobilima i brijantnim The Specials.
Sala je bila jako ugodno popunjena, skoro rasprodan koncert za nekih 600 duša. Jednostavan stage, bazična ikonografija s velikim bannerom iza bubnja, na kojem su stajale iste riječi s omota jedinog albuma The Enemy – “We’ll Live and Die in These Towns”.
Svatko tko je bar jednom posjetio engleske gradove poput Birminghama, Sheffilda. Newcastlea ili pak Coventryija i ako se još maknuo malo dalje od standardnih turističkih znamenitosti, okusivši dijelove grada rezervirane za obične smrtnike, znat će što ovaj naslov albuma The Enemy znači.
Unatoč svim “dobrobitima” modernog življenja kao što su mobilni telefoni nebrojenih funkcija, najtanji televizori, najbrži Internet ili pak najnakićeniji scooter, izgleda da to ne pomaže ljudima jednog miljunskog grada u bijegu od od neumoljive dosade i mentalne ustajalosti, tih mega-spavaonica britanskog “Midlanda”. A kad je mladom čovjeku (koji k tome još svira i gitaru i ima talenta za radit pjesme), vrhunac kulturnog i socijalnog života izlazak sa skupinom svojih frendova u opustjeli shopping centar gdje nakon šest popodne nema ni psa na cesti, a jedina glazbe dopire iz lokalnog bara koji prodaje mrtve mačke i pse ukalupljene u pločicu mesa ukljieštenu izmedju dvije polovice plastificiranog kruha, onda nije nimalo čudno što ovaj proročanski naziv privijenca The Enemy suho reflektira svu bezizlaznost ovog vremena, “napretka i izobilja”.
Pivo-dva kasnije, svijetla se u publici gase, i na pozornicu iskaču tri vrlo mlada muzikanta, niskih traperica i uskih majica, brižljivo raščupanih frizura i očigledne želje da nas svih “otpušu” svojim prvim akordom. OK, nemam ništa protiv žestokih početaka, dapače, ali u ovom slučaju je proradio moj štit, stvoren predrasudom o “još jednom napuhanom hypeu” britanskog tiska, pa sam, namršteno odslušao prvu i drugu stvar koncerta (budući su bile povezane), pokušavajući pronaći i najmanji razlog za sumnju u “vjerodostojnost” mladih Koventrižana.
Nije mi pošlo za rukom.
Jednostavno, momci su krenuli s dvije vrlo zarazne pjesme, u najboljoj maniri ranog The Jam; brzo, zabavno i melodično s jakim i angažiranim tekstovima o, pogodit ćete, svakodnevici dosadnog grada u kojem su ljudi zarobljenici sopstvenih života.
Nakon kratkog obraćanja publici na prilicno jakom akcentu (nisam siguran da je svatko razumio što Tom Clarke priča, ja sigurno nisam…) The Enemy su nastavili u visokom tempu, svirajući nekoliko svojih ranijih singlova. Nisu sve kompozicije imale ujednačenu kvalitetu, ne, to nikako, ali ono što je dizalo sveopći dojam je bila energična izvedba istih i predanost trojice mladunaca. Show je bio jednostavan, kako i priliči; pjevač i gitarist Tom Clarke i basist i vokal Andy Hopkins, svaki na svojoj strani pozornice i bubnjar Liam Watts u sredini. Malo boja, puno bijelog svijela i sjena.
I kad je prpošni Tom Clarke nakon nepunih 50 minuta znoja i mladenačkog entuzijazma da se svojim pjesmama sto bolje predstavi novoj publici, najavio i zadnju pjesmu večeri, hitoidni “Away from here”, pomislih: “aha, eto ti na napuhanog hajpa, ni sat vremena nisu svirali!” Istog trenutka se uplaših samog sebe, tj. svoje opaske u rangu prosječnog sljedbenika Azre ili Greateful Dead, te na trenutak pomislivši na iste, sretno zaključih da dužina nastupa ne uvjetuje kvalitetu doživljaja, dapače, glatko može kumovati sveopćoj dosadi i razočarenju (vidi netom spomenuta imena, a “ima ih jos”…).
I prvi redovi zaplesaše jos jednom te večeri, a ja opet demantirah sebe.
”U Rijeci ima sve više bendova i glazbenika koji se otvaraju prema nekim novim žanrovima, izlaze iz okvira bazičnog rocka, koji će naravno uvijek imati svoje posebno mjesto. Bogatsvo riječke scene leži upravo u činjenici da se svašta ”kuha”. Vedran Križan (Manofon)
