Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Jadranka Janković – ‘Ne dozvolite nikom da ruši vaše snove’ (I dio)

Intervju: Jadranka Janković – ‘Ne dozvolite nikom da ruši vaše snove’ (I dio)Jadranka Janković (danas Janković-Nesić) supruga i majka sina (koji je rođen kad i Bruce Dickinson). Najbolja ili ne, danas kada se novinarstvo mjeri s ljubavi prema novcu, beznačajno je. U vrijeme SFRJ jedina ženska osoba među novinarima.

Osporavana, omalovažavana ali dostojna u takvim momentima ostala je skromna kada je, oni rijetki koji to kažu iz srca i razuma, hvale. Danas kada se identitet traži u politici ona i dalje vjeruje u ljubav i aktivno sluša muziku.

Netko je nekad rekao: domovina se brani pjesmom - Jadranka je u tom slučaju stanovnik svijeta.

Dok su njene vršnjakinje u dvadesetoj lijepile postere ona je, rano se osvjestivši da se od snova ne može živjeti, jurila evropskim gradovima zadovoljna nakon napravljenog intervjua sa tadašnjim a i sadašnjim zvijezdama heavy metala.

Život je veliko zezanje! Danas, sa, recimo, povijesnom distancom, može se i tako kazati.

Kada budete čitali intervju s najvećom novinarkom među novinarima (za period od druge polovine 80-ih) njen status PR-a je nestao. Točnije, izgubila je posao. Veliki ljudi su naučili da i pad je let.

Jadranka je jedna od tekovina glazbene Jugoslavije - ali još traje jer jedno je naučila: trke ne dobivaju najbrži nego najuporniji.


RiRock.com: U neformalnom razgovoru gdje smo se okrenuli nekim inim vremenima intervju je započet temom da li se sagovornica sjeća ‘gradske priče’ da su se Gibonni (tada Gibo) i ona potajno vjenčali ili… To se događalo u vremenima kada nije postojala žuta štampa a medijski prostor je ipak bio kontroliran dok se na šund i kič plačao porez…

Jadranka: Spajali su me s raznim ljudima, mislim, znaš to je tako – ljude najviše boli tvoj uspjeh i onda kada ne mogu to opravdati a nečim što si radio-radila a žensko si onda te tako spajaju s raznoraznim ljudima. Gibonni je meni bio dosta dugo, ono, kad je bio Gibo u Osmom Putniku, drag prijatelj i muzičar. Poslije kad se zaratilo izgubila sam kontakt s njim tako da više nemam kontakta. On se okrenuo nekoj drugoj karijeri i nekom drugom poslu i cijenim to što radi iako to nije moja osobna vokacija i moj ukus. Na to, na takve vijesti nikad nisam reagirala zato što je moj privatni život bio moj privatni život i uvijek sam se trudila ostaviti trag svojim radom i svojim intervjuima i radeći prvenstveno što volim a ne to da li sam bila s nekim ili nisam. Tako da mi je uvijek bilo smiješno kada su me povezivali s Yngwiem Malmsteeno, pa sa Richie Samborom, pa s ovim ili onim – uvijek sam odgovarala: bilo bi lijepo da sam toliko fatalna kao što vi mislite ali nisam. Ja sam samo bila i ostala dobrim dijelom novinar koji radi svoj posao i koja je radila ono što je voljela i to najbolje što je mogla.


RiRock.com: Gdje se i zašto izgubila profesija novinarstvo? U današnjem virtualnom svijetu svi su i novinari i urednici i predstavljaju pokretačku snagu nekog svijeta koji se ranije nije mogao ni zamisliti kada se pravila selekcija među ljudima koji pišu za javna glasila?

Jadranka: Mislim da ta profesija još uvijek postoji ali da je novinarski kruh bio uvijek kruh sa 7 kora. Meni sada zvuči naivno i smiješno ali ja sam, doslovno kao klinka kada sam se družila sa svojom prijateljicom Tanjom koja sada živi u Australiji - sad će ovo zvučati kao u Monthy Paytonu – nas dvije smo tada razmišljale što ćemo biti u životu. Ja sam bila ta koja sam joj rekla: ‘e, hajde da budemo ono – hajde da ja budem novinar a ti budi fotograf’ (budući je ona više voljela fotografiju). Na njeno pitanje: ‘pa zašto?’, odgovorila sam: ‘novinarski je posao zanimljiv, nikad nije dosadno, putuje gdje god hoće i dobro se plaća’. Ooo kako sam poslije shvatila u kakvoj sam iluziji bila. Ali tako sam ja odlučila biti novinar i krenula. Mislim, to sada zvuči glupo ali mislim da su neki ljudi za neke profesije rođeni. Ja negdje vjerujem da sam vjerovatno bila rođena da postanem novinar. Mene je to oduvijek zaanimalo. Mislim da je časopis ‘Ćao’ (časopis s kraja 80-ih za rock publiku) objavio pismo moje profesorice srpskog jezika koja je sa žalošću konstantirala da ja, koja sam bila toliko talentirana na tim tadašnjim literarnim takmičenjima, ‘pala’ da radim kao novinar I to u rangu Heavy Metala. Opet kažem, kao što su neki ljudi rođeni da budu pekari, doktori, novinari ili treneri da čovjek za to mora imati i ljubav i neki interes. Ja nemam neku osnovu zašto je meni uvijek bila najlakša novinarska forma a to je intervju. Ono što se smatra najtežom novinarskom formom meni je uvijek bilo lakše da radim, intervju, nego recimo da radim povijest nekog benda. Dok su druge kolege kroz te povijesne preglede gledali pokazati kako nešto znaju ja sam puno više voljela da, sa osobom koju privatno poštujem i volim, porazgovaram i privatno se upoznam i da mu postavim ‘to neko pitanje koje sam čitavog života željela’, da saznam šta je željeo-la kad je snimao-la taj i taj album, da li tekst iz pjesme koji sam ja doživjela na taj način je on isto imao u glavi ili je to nešto totalno drugačije… Meni je to zato uvijek bila prava stvar. Jednostavno sam voljela i volim dan-danas tu muziku, živjela sam tu muziku, bila užasno sretna kad sam upoznala te neke svoje tinejdžerske idole čije sam postere ljepila po zidovima… I onda ti se nekako ostvaruje san. Kažem, koliko god sada to djelovalo smiješno, meni je bilo puno srce 01.07. kada su ovdje u Beogradu nastupili Judas Priest i Whitesnake. Kada sam vidjela punu Arenu, tu neku atmosferu rekla sam: hvalim te Bože za ovo sam živjela! Da u mom glavnom gradu, u toj velikoj hali dođu neki, takozvani, dobro oni i jesu bogovi Heavy Metala, da dođu Prieste, da dođe David Coverdale koji je meni pored Roberta Planta i David Lee Rotha bio sinonim za dobrog pjevača (dobro Lee Roth je više kao showman) i hvala Bogu da sam doživjela da vidim sve generacije kako pjevaju te pjesme, da ne moram više ja biti ta koja će ići do Budimpešte ili Bukurešta ili do Minhena ili do Londona i da prenosim to, nego da sada ljudi mogu, eto, bar doživjeti u 2011. da se probude to jutro, kupe kartu za koncert, odu vidjeti svoje omiljene bendove i vrate se kući. A ne kao nekada, da putujemo čitavu noć do Budimpešte, uostalom i sam znaš, zajedno smo putovali, čitav dan tamo jurcaš za intervju pa se poslije koncerta noću vraćaš, smrzavaš, itd... Malo sam odlutala od tvog pitanja ali evo odgovora: novinarstvo se izgubilo prvo: zato što nas je informativa sve pojela. Dok sam i bila na TV Studio-u B (lokalna beogradska televizija) koji je jedini, neko vrijeme, imao sluha za moje intervjue barem da ih pusti, snalazila sam se da odem na ta putovanja sama i nalazila sponzore, neki put bi mi i oni dali dnevnice. Uostalom sretali smo se po tim koncertima, a onda je sve više postajalo informativa broj 1 i koliko god se ja nje gnušala ta informativa je stalno opstajala zato što je uvijek i iznova bilo neko novo sranje, ispričavma se. Uvijek je bila neka nova politička situacija, uvijek neko novo ludilo. Onda su se i mediji počeli mijenjati i ljudima uopče nije bilo bitno da li je neko novinar po struci nego da li će prenjeti vijest nekog ’tamo’ od a do z, da li će dobro pročitati te vijesti koje su same po sebi grozne, da li će pripadati nekoj političkoj stranci ili ne i tako smo došli na ružnu zloupotrebu one čuvene poslovice koju sam čula u Americi: ’nije bitno što znaš već koga znaš.’

Tada je sve to otišlo u ’žutilo’, u senzacionalizam. Urednici su bili ti koji su tražili novinare koji će pisati bljuvotine a ljudi koji su izgradili ime nisu htjeli to raditi. Objavljivale su se tako stvari, koje su za našu generaciju bile nezamislive. Npr. da ti ne pričaš o tome da li je neko dobar gitarist nego koliko se puta razvodio, da li je medijski pljuvao sa ženom, da li ima vanbračno dijete itd. Tako su ljudi koji su gradili svoje ime i koji su bili na tom nivou kao što si bio i ti uostalom, polako se povlačili od toga svijesni da to ne žele raditi a mjesto pod suncem su našli i uzeli ljudi kojima je najmanje bilo bitno da budu novinari u pravom smislu te riječi. Takvi nisu ni educirani, ni obrazovani, čast izuzecima – naravno, nisu ni ljudi koji to vole raditi nego su to ljudi kojima je to bio posao da usput rade taj posao ne bi li zaradili neku kintu i ništa im nije značilo da li će pljunuti nekog I onda znam, da su polako, u redakcijama, ti novinari koji su do tada radili u tim istim redakcijama počeli se povlačiti pred najezdom tih, što ja govorim, ružno klasificirano, ’ružnih, prljavih i zlih’ kojima ništa nije bilo sveto i već su onda sami urednici i vlasnici novina doveli na taj nivo da se utrkuju u bljuvotinama i da ti imaš ’žutilo’ i da imaš, da izviniš, sise i dupeta, tko nije skinuo gaće, tko je skinuo gaće...

Meni je verovatno najbolniji trenutak bio kada sam vidjela, mada nikada vremenom nisam oguglala na to, da ti danas kada gledaš recenziju nekog koncerta nitko ne napiše što je taj čovjek otpjevao, kako je izašao na binu, kako je publika reagirala na njegov nastup, nego tko se od političara pojavio u prvom redu, da li je u loži sjedio ovaj ili onaj, mislim... Ti ne vidiš više sliku, fotografiju s koncerta, atmosferu, bilo koga s bine, bilo da je to Shakira ili Judas Priest, čast izuzecima, ne vidiš protagoniste s bine nego sliku političara sa svojom ljepšom polovicom, ili da li su, ’šatro’ koncert ispoštovale kolege i da li se pojavio Kurta ili Murta a ne što je umjetnik odsvirao na bini. To mi je bio najporazniji dio. Mene prvo to ne zanima ali oni su te izvještaje sveli na tu varijantu i maltene to se svelo na copy paste. Barem što se dnevnih novina tiče nestalo je muzičkih časopisa, što znaš i sam tko god je nešto pokušavao da radi to se survalo. Onda je to samo bilo opravdanje pred ljudima kao ’eto vidiš propao je Rock And Roll. Nije da mi vama ne damo, mi vam damo šansu ali vi to ne možete ispratiti’. Nitko se nije ozbiljnije pozabavio temom kako je sistematski uništavan Rock And Roll i na koji način i zašto. Samim tim novinarstvo kao profesiju imaš i danas. Imaš i danas dobre novinare, divnih ljudi. Neću kazati njihova imena iz poštovanja prema njima ali znam pouzdano dvoje mladih ljudi koji rade za dvije različite dnevne novine koji uopče nisu plaćeni. I koji odlaze na koncerte iako mjesecima nisu dobili honorare. Oni nose lap topove u Arenu da bi istog trenutka izvijestili o koncertu redakciju da netko tko se ujutru probudi ima tekst ispred sebe u novinama. Njihovi izvještaji nisu da li je došao Kurta ili Murta ali zato njihove novine nisu tiražne. Pitala sam ih: pa dobro zašto to radite kada vas ne plaćaju? Odgovor je bio: pa mi to volimo, nekako nam je glupo jer 100 godina radimo u ovoj novinskoj kući. Znači kad vidiš takve ljude i vidiš druge kako bacaju PRESS karticu ispred sebe a pri tom svi znamo da nemaju pojma o muzici ali su tu u Areni da bi bili viđeni, da poslije napišu što im urednik kaže (kao da govorim o nekom reality show ili o Velikom Bratu), tako se u gomili takvih izgube novinari. Više nemaš rock zvijezde u publici, političari su postali rock zvijezde. Mislim da je to neki naš najveći poraz...

Iskreno mi je žao jer i dalje čitam članke nekih ljudi više po internetu i po portalima ali mislim da su se i čitaoci povukli u ilegalu i uvijek se ponovo iznenadim i rastužim kada mi na ulici priđe netko iz mlađe generacije i kaže: ’jao ja sam čitao vaše članke iz Rock i Pop Rock časopisa’, a ja vidim da se ta mlada osoba nije ni rodila kada sam ja to pisala. Onda pitam kako je uspio pročitati a odgovor je: ’moj stariji brat mi je pokazao’. To je veliki kompliment kada ti netko i iz mlađe generacije priđe. Rođen je 80 i neke kada sam ja uveliko šibala Londonom i radila intervjue. Meni je veliki kompliment, a to je dokaz da ono što sam radila ima traga i da je vrijedilo, a s druge strane i veliki poraz kad to isto dijete nema šta danas čitati, nema neku svoju novu Jadranku ili novog Glavana ili novog Vrdoljaka, novog bilo koga da mu da ono što je primjereno njegovoj generaciji, njegovoj varijanti. Razumiješ što hoću kazati! Jednostavno bi trebalo to ići. A opet s druge strane smatram da je ova generacija u odnosu na našu sretnija da na yutube ukucaju što žele od muzike i dobiju to u vidu spota ili pjesme dok se naša generacija mučila da li će tetka donjeti ploče iz Švicarske, da li ćeš iste posuditi i da li će taj netko ustupiti iste,... Dobro je što je ta muzika dostupna. Moj 6. godišnji sin kada mu se svidi Bruno Mars on ukuca B i njemu izađe sve i on sluša pjesme koje voli u smislu da može ’napuniti svoje uši’ onim što mu treba.


RiRock.com: Ali meni se sada nameće pitanje koje sam ti mislio postaviti. Mi smo u Srbiji, od demokratskih promjena, od te 2000-te od kada je Srbija u nekom dobu tranzicije dobili koncerte. Među prvima, od tog doba su gostovali Metallica, Deep Purple, Toto... Nešto ne vidjeh da se među muzičarima promijenilo. Mi i danas imamo kao glavne ’stare’ face čija je muzika prepisivačka tj. demode. Bio sam u zabludi da će se dolaskom tih bendova nametnuti neki drugačiji vid upotrebe instrumenata da ne kažem produkcije. Međutim mi i danas šibamo nešto zastarjelo...

Jadranka: Misliš na domaću scenu?


RiRock.com: Naravno na domaću. Opet i zemlje u regiji ne mogu se pohvaliti...

Jadranka: Kao osoba koja radi za jednu diskografsku kuću, koja još uvijek radim ali u skorije vrijeme ne, mogu samo kazati da ono što sam ja vidjela, a to je da ima novih bendova, ima nove scene, ima ljudi koji sviraju novu muziku za koju bi se jako pozitivno iznenadio kada bi čuo kako to zvuči ali ovdje to nitko neće objaviti. Znači mi se na neki način vrtimo u krug i mislim da tu treba biti promjene čitave muzičke industrije. Mislim na način na koji je čitava muzička industrija postavljena. Mi se vrtimo u krug da kada netko novi dođe i uloži pare u svoj projekt on onda treba to i objaviti. Neću, opet, sada njih imenovati zato što neću ja njih poraziti ali sam pričala s par mladih ljudi koji su sami financirali svoje projekte i zaista željeli da to netko objavi... Međutim kada su dolazili u diskografske kuće ljudi jednostavno nisu imali interes da to objave iako su ti materijali bili apsolutno korektni, apsolutno OK... Znači ti mladi ljudi nisu tražili ništa drugo sem da im to netko objavi. Nisu tražili novac. Naravno da ima i onih koji smatraju da treba da im se plati projekt. Ovi mladi ljudi su htjeli samo da im projekt izađe jer bili su u fazi ’evo meni neka se objavi projekt a ja ću ostalo pogurati, pa ću sam odraditi sve ostalo’. A onda ih netko pita ’a što vi mislite da li će i zašto bi ova muzika prošla?’ Žalosno je što, čast izuzecima, u muzičkoj industriji, ovdje kod nas a i u svijetu, da se ne lažemo, sjede ljudi koje muzika uopčte ne zanima. Takvi ljudi vide muziku samo kao biznis da zarade pare. Oni bi isti takav odnos imali i prema krumpiru i prema Coca-Coli i prema bilo čemu drugom. To je samo vid biznisa za njih i onda oni, jednostavno, čak i da čuju to ’nešto’ ne bi mogli prepoznati da li je to potencijal ili nije potencijal. I onda kad ti vidiš te bendove, uostalom nastavnik si gitare pa znaš, koju opciju ima jedan klinac koji svira gitaru – od nabavke instrumenta, cijene gitare, kabla, pojačala, da okupi bend, da taj bend negdje proba, da snime nešto, negdje nastupe, da to nije zastarjelo što rade, kao što ti kažeš, - ako uleti klinac s bendom s neviđenim entuzijazmom i dobiju podršku svojih roditelja i okoline, sigurno će ih muzička industrija probuditi onako jednom giljotinom, kada dođu i donesu svoj materijal. Ako ih i objave nikad im neće reći koliko su materijala prodali, nikad im neće dati novac. Čast izuzecima, opet to kažem da ne bude da sam pljuvala sve živo. Pitam koja je to emisija gdje se može pustiti spot nekog benda? Kao PR strane diskografske kuće imam ozbiljan problem da čak strani spot dam nekoj televiziji da ga pusti, for free. Više nemaš uopče muzičkih emisija, tj. muzičku emisiju u kojoj ćeš pustiti Rock and Roll spot. Znači, evo primjera, čak i kad hoću dati novi Foo Foghters nekome sem MTV-ja ja trenutno ti ne znam imenovati jednu televiziju koja bi to pustila osim ako ne nazovem nekog pa on pusti ili zamolim nekog da to ’provuče’... Razumiješ što hoću kazati. Nema! Gore nego devedesetih, s tim što ne navodim vodu na svoju vodenicu da sam bila dio muzičke redakcije i jedno vrijeme urednik muzičke televizije Studio B kada smo puštali muziku kada nitko nije puštao muziku. Opet, TV Metropolis kao muzička TV je opet otišla u neku drugu varijantu, znači sada ne postoji TV koji se bavi Rock and Roll-om ikako u Srbiji. U ovom trenutku mi imamo toliko autistične medije već izvjesno vrijeme, za muziku uopče, da je pravo čudo kako možeš išta plasirati. Sve televizije liče jedna na drugu, copy paste. Veća je zvijezda od svih neki anonimac koji je ušao u Velikog Brata i pristao biti sve što hoće nego neki klinac koji zaista radi dobro to što radi. Imamo paradoks: s jedne strane imamo otvorene koncerte na stadionima (Metallica, Ac-Dc), u Areni Guns-e, Slash-a, imamo šansu vidjeti te velike zvijezde a s druge strane nemamo emisiju koja će to emitirati, nemamo medije koji će to podržati zato što je sve zatvoreno kao Matrix. I onda u cijeloj toj priči samo ti zastarjeli koji imaju neko etablirano ime iza koga može netko stati, neka stranka ili neki sponzor, nađu mogućnost da oni uplivaju u medije i da se za njih čuje ili vidi. I onda je normalno da kažeš: pa meni je ovo zastarjelo zato što se nije dogodila smjena generacije koja se logično mora dogoditi. Zato što ne može poslednji novi bend imati čovjek koji ima 35 godina uz svo dužno poštovanje. Novi bend treba imati klinac koji ima 20 tj. 20 i nešto godina. Jer je to normalno, jer je to jasno, jer je to tako.

A opet, s druge strane, gledam generaciju koja zaista ima dobre djece u sebi. Znači vidjela sam tu generaciju na koncertu Judas Prista, na Whitesnakeu, na koncertu Slasha. Bila sam prijatno iznenađena kada sam pričala s nekim dječacima koji su donjeli Slashu svoje gitare ne bi li im se on potpisao, čekajući vani ispred Arene. Znači ipak postoje ti ljudi. Ali su underground jer im je jasno da im nitko ne daje njihovu šansu u svijetu pod suncem. Ok, imaš Jelen Pivo koji su radili festivale... dobro je da i to netko radi ali gdje je to u smislu izdavaštva, gdje je to u smislu podrške bendu, novom bendu. Ne kažem da nema nove scene. Ima je: Svi na pod, Žene kese, Lolobridjida, Zemlja gruva i tako dalje... Imaš taj neki rock and roll ali govorim, da pitaš sve te ljude, svi oni žive od nekih dnevnih poslova. I onda nije ni čudo ako neko uleti sa super entuzijazmom, krene s varijantom npr. Surfing With The Alien (album Joe Satriani – prim.) i odjednom: tras. Nema izdanja, mediji nezainteresirani,... sjesti će i preračunati će koliko je para uložio-la u to izdanje (preko studia i svega ostalog) i tako se odustaje. Ne kažem, svugdje je teško.


RiRock.com: Evo ja ću te sada namjerno prekinuti da bih ti postavio pitanje koje se nadovezuje na sve ovo. U konatku si s Mark Knopflerom, Slashom, i ostalim muzičarima iz svijeta. Kako danas gledaš na glazbenu industriju u svijetu?

Jadranka: Pa glazbena industrija mora doživjeti neku svoju revoluciju. Novu. Po meni: glazbenoj industrijiji će se to dogoditi. Opada prodaja diskova. Kao PR strane kuće, naravno da moram kazati kupite original. A lagala bih kada bih rekla da pola ljudi ne skida muziku s interneta jer im je tako dostupnija.Ako želi opstati,glazbena industrija mora vratiti pjesmu. Mora se vratiti pjesma. Prvo da se čuje dobra pjesma, drugo – i glazbena industrija, ako pogledaš kataloge ide dosta na kompilacije, ide na stare bendove, ide na kao neki revival,... Npr. Amy Winehouse je izljetela pa je umrla, šteta za tako jednu mladu osobu. Pojavi se, ne znam Linkin Park, pojavi se Adele, ali hoću kazati da imaš i tu neku varijantu gdje se u muzici sve više brišu granice. Danas kada gledaš MTV rock ili VH1, istu varijantu, možeš kazati – čekaj ovo je i heavy i hip hop i... S jedne strane je to možda dobro ali sa druge strane, realno kada pričam i sa svojim prijateljima iz Amerike gdje su najjeftiniji diskovi opet ni oni nemaju para kupovati karte za koncerte kao što su nekada imali. Karte su sve skuplje, mora se tu uključiti osiguranje i sve ostale varijante i tu jednostavno nije više ništa isto kao što je bilo prije. Mislim da glazbena industrija dobro i opstaje i zarađuje s obzirom koliko su ljudi u krizi pogotovo na ovom dijelu Balkana. Uvijek sam impresionirana koliko se diskova proda u Srbiji s obzirom na cifru prosječne plače i svega ostalog.

Činjenica je da se mora dogoditi revolucija u smislu, da koliko ja sada zvučala kao hipik, da se muzika vrati ljudima koji vole muziku! Ljudima koji znaju muziku! Glazbenu industriju previše dugo vode biznismeni koji izgledaju kao bankari u odjelima, koji ne znaju razliku između Trenta Raznora i Metallicae ili, da kažemo Shakirae i Britney Spirs ako baš hoćemo gledati komercijalno. Takvi ljudi samo gledaju koliko je novca uloženo, koliko se toga prodalo.
Ova generacija je hvala Bogu novija, zajebana, ne da da ih žedne preveslaš preko rijeke, kao što je naša generacija nasjela. Ti mladi ljudi točno znaju koliko žele, što žele i koliko za nešto treba platiti. Znaš, ljudi uvijek mogu nasjesti na neku priču PR-a i kampanje, uostalom meni je to posao, ali ako bend ili pojedinac nema ono nešto što će publika prepoznati ili ukapira ’džaba’ im avioni, kamioni, milijuni – neće doprjeti do te publike. Međutim, kažem, glazbena industrija se mora prešaltati na nove tehnologije, na novu publiku ali na način na koji njima odgovara. I da u skladu sa tim, s malo više duše a malo manje digitrona u rukama pristupe svemu. Da daju i oni šansu novoj generaciji da se pokaže, da daju šansu da netko nov uleti s nekom novom pjesmom. To ti je isto i na srpskoj sceni: imaš dvojac-trojac koji piše muziku, la-la-la akordi u krug i sve je isto. Mora postojati negdje anoniman klinac koji piše bolje pjesme od nekoga tko je sve svoje već istrošio! Npr. postoji razlog zašto i dan-danas volim neke pjesme Jon Bon Jovija i zašto su te neke pjesme njega i benda bili hitovi a danas kada ih u novim pjesmama čuješ ne možeš ponoviti refren. Znači, glazbena industrija je previše pojela svoju djecu u smislu revolucije, suviše se okrenula ka svemu drugom nego samoj muzici, zaboravljajući od čega se krenulo. Tu opet dođu neke nove kvalitete, neke nove stvari ali takva industrija mora naći svoj put do srca danas prosječnog tinejdžera i upakirati sve na najbolji način koji njemu odgovara: živi se brzo, razmišlja se brzo i muzika mora naći načina da toj brzoj generaciji bude dostupna na najbolji mogući način i opet s najboljom kvalitetom. Da ne ulazim sada u rasprave da li je mp3 zvuk iste ili lošije kvalitete od zvuka koji mi, frikovi čujemo na našim kućnim uređajima – to je već neko naše ludilo... Ali nekome tko je mlad, tko je nov, tko se otvara ka tome treba dati prave vrijednosti na pravi način ali u formi koja je njemu značajna.


RiRock.com: Prošle godine je u Beogradu predstavljen Novi Val s koncertom Pankrta, grupe Film. U svijetu ponovo sviraju Soundgarden, Faith No More. The Rolling Stones su i dalje aktivni, mada je Jagger najaktivniji. Deep Purple i dalje nastupaju, Jon Lord odvojeno od njih ali taj čovek je rođen 1942. Budimo na trenutak fanatisti – što će biti kada njih ne bude? Tko njih nasleđuje. I maloprije nabrojani bendovi: Soundgarden, Foo Fighters opet nisu mladi. Karijeru su započeli 1990-1991.

Jadranka: Pa upravo se vraćamo na ono što sam ti pričala. Zaista vjerujem da na ovoj muzičkoj sceni ima mjesta i za Metallicu i za Deep Purple i za Foo Fighters. Poanta je u tome da moraš dati nasljedniku Davida Grohla šansu da on bude novi Foo Fighters. Kako funkcionira glazbena industrija? Vide da je neka fora prošla i svi rade copy paste. Ako vide da je prošao, npr. Linkin Park onda će executive-i u diskografskim kućama u svijetu potpisati kopije Linkin Park. I to ne može dugo trajati. Zato što taj bend u startu nije donio neki novi, svjež izraz kakav god on bio pa makar i pogrešan, makar to bio i bend Tool, autističan ali realan, koji ja obožavam, ali je i on ujahao na valu copy paste bendova. I onda, kada recimo nisu više Linkin Park hit ti su bendovi zaboravljeni preko noći. Padaju u vodu!
Drugo: ako taj bend ne može svirački ponoviti ono što je uradio producent na ploči – ljudi nisu glupi. Ako su pukli 30 dolara za cijenu karte ili 30 eura on hoće čuti barem približno dobru verziju koju je čuo na ploči tj. na disku... Taj netko koji plaća hoće da to barem približno liči na to. Ako ne liči: whats the fucking point! On je automatski već negdje razočaran. A događa se da su bendovi sakupljeni upravo tako što je jedan producent vidio: aha, sad je moderan grunge! Dobro, svaka čast i Pearl Jamu i Soundgardenu i Nirvani i Alice in Chainsu i svima koji su bili. Onda producent dalje razmišlja: sada ćemo i mi napraviti nešto u tom stilu, treba nam pjevač koji solidno pjeva i ima dugu kosu, malo treba biti depresivno, ovdje neka uleti gitara, ovdje stavljamo bubnjara, ja to sve lijepo pakiram u studiu... I onda taj bend MTV isfura, oni postaju hit... Pojave se na nekom festivalu i: Tras! Vidiš da oni pojma nemaju. Na bini to nije to.


RiRock.com: Dobro ali tome nas uči i povijest: The Beatles i The Monkeys. Ili ako govorimo o pravcima: The Rolling Stones, Them, Manfred Man, The Turtles... Znači povijest se definitivno ponavlja.

Jadranka: Da ali poanta je u tome što, kažem, tada ljudi nisu bili toliko surovi. Tada nisu živjeli toliko brzo. Sada se s pravom netko osjeća prevarenim. Znači nema tu laži, nema prevare jer se brzo živi a i u takvim smo vremenima. Nitko nije lud da daje novac za nešto što nije kvaliteta. Opet, čast izuzecima. Onda, ako ti ne daš šansu novoj sceni da nastane... nadovezaću se. Pričala sam s nekim jako važnim ljudima iz glazbene industrije i svi smo se složili, onako interno, iako zvanično radimo poslove koje radimo tj. dio smo na sreću ili na žalost te glazbene industrije, poanta je: jedan bend moraš uzgajati. Ne možeš kao što si ti pričao s učenikom gitare za 3 sata učiniti da netko postane Steve Vai. Bend znači mora progresivno rasti. Ako je i napravio hit s prvim albumom, recimo kao Kings Of Lion, moraš znati točno u kojemm pravcu mora ići njegov drugi album, treći album, da bi on na desetom albumu bio već etablirano ime koje može puniti dvorane. Ovdje toga više nema. Znači i The Rolling Stones i Deep Purple i Led Zeppelin, svi su oni morali nagutati se prašine dok su došli do toga. Morali su ’krvavo’ radeiti da bi imali poziciju o kojoj pričamo. Morali su i svirati i snimati i biti osujećeni, omalovažavani, hvaljeni – znači prošli su sve da bi mogli danas popeti se na binu i kazati: tu smo. Dok za razliku od nekoga koga je glazbena industrija upakirala i furnula oni su već s prvim albumom dobili sve. Oni već na drugom albumu ne znaju šta treba snimiti jer nemaju svoje ’Ja’ u ušima. Ne, oni čekaju producenta pa ako mu producent kaže: vidiš, sad je fora biti Santana zbog novog albuma on će odsvirati na takav način. On, taj novi bend, ne zna kazati: čekaj ovo je naš rif, ovo je naš muzički izraz, ovako smo zamislili... Ne, lakše je slušati producenta, menadžera, PR-a, diskografsku kuću i tu će se pogubiti. I nije ni čudo što ti ovdje imaš gomile takvih klonova. Voljela bih da za 10 godina čujem za 30 Seconds To Mars ali sumnjam. To je novo vrijeme: čuješ za neke bendove i oni odmah nestanu. Gotovo! Upravo zato što su pravljeni, čast izuzecima, kao instant paketi, kao 3 u 1 kava. Gotovo, popijeno, nema više.


Ivica Stanković

Objavljeno 17.11.2011.

Povezani članci

Vremeplov

U jednom Beckettovom crnom vicu Englez kaže krojaču: ”Pa je li vi znate da je Bog za šest dana stvorio svijet, a vama su trebala tri mjeseca da sašijete hlače.” Krojač se s gađenjem osvrnu oko sebe i odgovori: ”Gospodine, pogledajte ovaj svijet i onda pogledajte ove hlače.”
Pero Kvrgić, glumac