Intervju: Velid Đekić – Knjiga 91. decibel mijenja povijest domaće pop-kulture

Knjiga ’’91. decibel’’ autora Velida Đekića, priča je o riječkim rock okupljalištima i upravo zbog toga knjiga nosi podnaslov ’’Vodič rock ’n’ roll Rijekom’’. Ovo je prva knjiga o riječkom rocku, prvi vodič po riječkim okupljalištima od kojih su mnogi počeli padati u zaborav, te prvi vodič u Hrvatskoj uopće napisan na ovaj način što je bio više nego dovoljan razlog za razgovor s njenim autorom.

RiRock.com: Kada se rodila ideja da napišeš knjigu o riječkim okupljalištima?

Velid Đekić: Svemu je krivac Vava. Srpnja 2007. susreli smo se na otvorenju izložbe posvećene 10. obljetnici MMC-a Palach u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i on mi je u gužvi, u nevezanom razgovoru, kazao kako bi volio napraviti turistički vodič kroz rockersku Rijeku. Vani takvih izdanja ima, u nas je to nešto nepoznato. Ideja me smjesta zaintrigirala. No, vrijeme je potom prolazilo, a Vava se nije prihvaćao posla, vjerojatno zbog brda obveza koji su mu puhale za vratom. Priča se zavrtjela među nekoliko prijatelja, da bi u konačnici, dogovorno, završila na mom stolu. Riječki rock mi je duže vrijeme tema kojom sam se planirao pozabaviti u obliku knjige, pa se protiv takvog razvoja događa nisam bunio. Naravno, početnu zamisao sam ponešto modelirao. Nisam odustao od optike turističkog vodiča, samo sam ga napisao na svoj, manje standardan način. Knjigu sam pisao imajući na umu princip Rubikove kocke, sklapajući različite smjerove priče u jedno. Zato se knjiga može čitati i kao niz eseja o pojedinim, s rockerskog stajališta važnim lokacijama, i kao sažeta povijest rock-scene od njenih početaka do danas, i kao turistički vodič po rockerskoj Rijeci, u kojem se lokacije nižu redoslijedom kao da hodate kroz urbano tkivo grada.

RiRock.com: Na promociji u Palachu spomenuo si kako si u početku mislio obuhvatiti mnogo kraći period. Što te nagnalo na promjenu mišljenja?

Velid Đekić: Odavno se bavim mišlju da napišem knjigu o riječkom punku i novom valu, dakle osobnu generacijsku priču. Ova knjiga je koncepcijski nešto drugo. Takva je morala biti jer bi bilo neprofesionalno i nekorektno u izdanju koje obuhvaća cjelinu scene isključiti iz vidokruga zbivanja šezdesetih. Također današnja, bez obzira što je riječ o još ključajućem, živom materijalu koji se doslovce svakodnevno mijenja, pa ga zapravo nije moguće adekvatno obuhvatiti, zbog nemanja odmaka. Za riječke šezdesete sam bio tabula rasa, potpuni neznalica, budući da se o tom razdoblju scene pisalo malo ili ništa. Zato se valjalo prihvatiti istraživanja. Ali, nisam požalio. Zahvaljujući tomu, u knjigu sam dobio priliku uvrstiti otkrića koja mijenjaju povijest popularne kulture u Hrvatskoj i na području nekadašnje države. Ipak, želja za izdanjem o herojskim danima riječkog punka i novog vala ne napušta me…

RiRock.com: Zašto baš 20 lokacija? Kako si odabrao upravo mjesta o kojima si pisao?

Velid Đekić: Nema nekog važnijeg razloga zašto upravo 20. Naprosto zvuči dobro, običan marketinški štos. Naravno da u Rijeci ima mnogo više mjesta od 20 na kojima se događalo nešto gradskoj sceni važno ili barem zanimljivo. Uostalom, uputa na naslovnici izdanja da je riječ o vodiču kroz 20 lokacija - neistinita je. Tko uzme knjigu u ruke, lako će se uvjeriti da sam na njezinim stranicama nabrojao mnogo više mjesta. Primjerice, kada pišem o najmnogoljudnijem gradskom plesnjaku ’60-tih, Tenisu, u tekstu postavljam pitanje gdje se sve u Rijeci još sviralo i plesalo toga desetljeća, pa Tenisu, kao informaciju, pridodajem još petnaestak lokacija. Zašto čitatelju ne pružiti dodatnu dragocjenu informaciju, kad je već prilika? Dvadeset mjesta sam obradio opširnije, ali nisam zaboravio ni neka druga, naslađujući se pritom potiho maloj marketinškoj prevari s naslovnice. Odabir mjesta nametnuo mi se slijedeći kriterij događaja važnih za scenu. Naravno, što je važno, a što ne, osobna je prosudba. Ipak, uvjeren sam da bi se u najvećem broju odabranih lokacija glavnina aktera scene sa mnom složila. Pred onim manjim brojem za koji bi vrijedilo drukčije, potežem pitanje autorske slobode. Valjda i autori u vlastitoj knjizi imaju neka prava.

RiRock.com: Možeš li pojasniti naslov svima onima koji još nisu stigli pročitati knjigu?

Velid Đekić: Bilo je desetak varijanti naslova. Taj koji je odabran nije bio u prvom krugu mojih favorita. No, favorita nisam ni imao, pa je to postalo problem, jer knjigu nekako moraš nasloviti. Nedoumicu sam razriješio kada sam na desetak mail adresa poslao popis prijedloga, a rezultat je bio da se preko 50 posto upitanih opredijelilo za 91. decibel. Eto, demokracija na djelu. Mislim da nisam pogriješio. Volim naslove koji sadrže priču. Koja se skriva u odabranom naslovu? Prosjek jačine zvuka simfonijskog orkestra je 90 decibela, sve iznad toga vodi u područje rocka. Zdravstveni radnici kažu da je buka od 91 decibela opasna za zdravlje. S tim opravdanjem Palach se posljednjih godina višekratno zatvarao. U pratnji inspekcije koja je zatvarala Palach bila je i ekipa u plavom, što znači da je na djelu policijska demonstracija moći u nečemu što je omladinsko okupljalište. Iz takva rakursa, 91. decibel je točka koja odvodi priču o rocku prema njegovoj konfliktnoj, buntovnoj sastavnici, na riječkoj sceni posebno naglašenoj. Jednom riječju, 91. decibel je točka u kojoj počinje show.

RiRock.com: Koji je tebi osobno najzanimljiviji otkriveni podatak?

Velid Đekić: Možda me najviše razveselilo kada su mi konačno u ruke pali argumenti za ono što se neko vrijeme samo šuškalo, argumenti za tvrdnju da je u našem gradu započeo radom prvi rock bend Jugoslavije. Jasno, mislim na Uragane. Kad sam se već generacijski ogriješio nepisanjem knjige o riječkom punku i novom valu, moram se barem djelomično iskupiti upućivanjem i na vrijednost podatka da je Paraf započeo radom prije ljubljanskih Pankrta. To znači da su Parafi prvi punk bend iza željezne zavjese.

RiRock.com: S koliko si ljudi kontaktirao da bi sakupio što više vjerodostojnih podataka i kako su oni reagirali na informaciju da pišeš to što pišeš?

Velid Đekić: Razgovarao sam s nebrojeno mnogo današnjih, jučerašnjih i prekjučerašnjih protagonista scene. Gotovo svi su bili vrlo otvoreni za suradnju, pojedinci su me i posebno ugodno iznenadili. S nekima sam tim povodom obnovio davnašnje poznanstvo, koje je bilo pod teretom godina ponešto posustalo, a neka sam lica dobio priliku tek upoznati, pogotovo ona iz prve generacije gradske scene. Loših iskustava bilo je samo u jednom ili dva slučaja, ali to su iznimke. Prije sam naslućivao, sada sam se i uvjerio kako je u glavama gotovo svih aktera scene, i onih koje nazivamo izvođačima i onih koji su dio publike, odavno postojala želja da se priča uobliči u knjigu. Samo se čekalo da se netko prihvati posla. Otud brdo dobre volje s raznih strana. Umišljam si, ili možda ne, da barem dio te pokazane dobre volje ima veze i sa mnom, da je bilo povjerenja u ono što kanim pisati. Nisam nikad bio član ikojeg benda ili nečiji menadžer, uvijek sam bio tek osoba iz publike, što će reći bez potrebe da bilo komu iz krivih razloga pridajem ili odričem važnost. OK, i iz publike se može pogriješiti, ali barem ne u lošoj namjeri.

RiRock.com: Je li put do nekih zanimljivih priča bio trnovitiji od drugih?

Velid Đekić: Bilo je toga. Ne mogu zaboraviti višemjesečnu potragu za ženskom grupom Sirene. Kad tražite dečke, to je u načelu lako, posegnete za telefonskim imenikom i to je to. Ali, koga tražite kad tražite žensko biće? Žene promijene prezime, pa time istraživački ostanete izgubljeni u vremenu i prostoru. Kad mi je Toni Habčić (ex-Sinovi mora) dao informaciju da jedna od traženih gospođa radi u Opatiji, u nizu suvenirskih kućica kraj ulaza u Zelengaj, zaputio sam se tamo i počeo od vrata do vrata tražiti Dragicu Pavlicu, basisticu Sirena iz sredine šezdesetih. Naravno, svi su me blijedo gledali i razočarano sam izlazio iz radnji. U jednom momentu sam zatekao sebe kako stojim na pločniku i pitam se što mi to treba. Nisam baš u tinejdžerskim godinama, kad je raditi gluposti prirodno, a ja, navodno pametan, tražim osobu s prezimenom koje je možda nevažeće 40 godina, za koju ne mogu biti siguran radi li doista tu negdje gdje je tražim, i što radi uopće. Rezignirano sam ušao u butik gdje je radila Tanja Simić, koju poznajem iz vremena Cacadou Looka, i učinio zadnji pokušaj. – Ne znam nikakvu članicu nikakve grupe ovdje u blizini – kazala je Tanja. – Dragica? Ima iza ugla teta Dragica, ali da je ona ikad igdje svirala, pa to bi mi sigurno rekla! Nakon Tanjinih riječi zaputio sam se do famozne tete Dragice. I u toj radnji su me čudno gledali, ali se netko ipak sjetio nazvati meni nepoznatu tetu Dragicu kući, jer je tog dana nije bilo u radnji. Možete misliti iznenađenja kad je na vidjelo izašlo da je ona doista ta Dragica! Dvije članice dva ženska benda, Tanja i ona, poznavale su se godinama, ali bez informacije da je jedna od njih svirala već šezdesetih. U trenutku kad sam već bio posustao, eto dvostrukog dobitka – riješih svoj problem i zbližih susjede.

RiRock.com: Čime si kao autor u knjizi ponajviše zadovoljan?

Velid Đekić: Mislim da je tekst uspio uspostaviti balans između uvida u cjelinu scene i pojedinačnih sondiranja u priču. Htio sam biti u raspoloživom prostoru obuhvatan, obraditi golem raspon od pet desetljeća, a opet reći ono što treba o pojedinačnim značajnijim protagonistima, ne bježeći ni od detalja. Makro i mikro pristup u jednom.

RiRock.com: Je li ostalo materijala koji nije dobio mjesto u knjizi? Ako jeste, hoćeš li ga iskoristiti za eventualnu sljedeću knjigu o riječkom rocku?

Velid Đekić: Naravno da mi je podosta građe ostalo neupotrebljeno. Kako ću je iskoristiti, još uvijek ne znam. Ali, znajući sebe, ne vjerujem da će propasti, prije će biti da ću tim informacijama nastojati pridodati još neke i sklopiti novu cjelinu. Prevedeno – bit će tu još knjiga. Uostalom, 91. decibel doživljavam kao izdanje koje je pribilo led, pokazalo da se o riječkom rocku mogu i ima smisla pisati knjige, pa je logično očekivati i sljedeće korake na istom putu. Ne isključivo moje, ali i moje. Ova knjiga je kazala ono što je htjela sa svoga stajališta, a promjenom rakursa otvaraju se mogućnosti i drukčijih uvida u scenu. Ne konkurentskih, nego nadovezujućih, nadopunjavajućih.

RiRock.com: Što te je vodilo pri odabiru fotografija?

Velid Đekić: Ako sam u tekstu govorio o određenim događajima, logično je da i fotografije budu prizori s tih događaja. Zvuči jednostavno, ali je u izvedbi dozlaboga komplicirano. To znači da sam gubio dane, tjedne, mjesece tragajući za snimkama određenih situacija. Nekad mi je bilo uspješno, nekad nije. Vrijeme je u nemalom broju slučajeva učinilo svoje, što znači da se za neke događaje ne zna tko ih je snimio i jesu li uopće snimljeni, za druge se ne zna gdje su snimke završile, za treće se zna sve ali autor nikako da snimke donese u razumnom roku. Netko ih pak donese, ali je ono što je donio tehnički neupotrebljivo itd. Trudio sam se biti uporan i mislim da je to presudilo, pa sam u ruke dobio dobar dio traženog materijala. Ipak, uvjeren sam da neki tavani i podrumi još uvijek kriju davno odložene smotuljke filmova, s njima i ugodna iznenađenja.

RiRock.com: Koje si sve izvore koristio u prikupljanju podataka?

Velid Đekić Sve, bez predrasuda. Listao sam stare novine, uključujući neke koje uopće nisu pohranjene u Rijeci. Još više sam razgovarao s akterima pojedinih događaja, tragom činjenice da su glavninu važnih trenutaka scene mediji odšutjeli. Znajući da je po nekim događajima pala prašina, ne čineći sjećanja posve pouzdanim, ponekad sam, poput policijskog istražitelja, uspoređivao različite iskaze, gdjekad i s istim osobama ponavljao priču, sve u dobroj namjeri da rezultat bude što vjerodostojniji.

RiRock.com: Kako je bilo pisati i istraživati o vremenu i temama kojima si bio dio, kao promatrač, publika ili novinar. Je li teško ostati objektivan?

Velid Đekić: Nikad nije lako biti objektivan, ali mislim da imam stanovitog treninga u tome, pa se nisam plašio iskušenja. Uostalom, kad bismo tražili idealno objektivnu, neutralnu osobu, uvjeren sam da takvu ne bismo našli jer ona i ne postoji. Svatko od nas je samo čovjek, pogotovo u sredini gdje se svi manje ili više poznaju, što ostavlja traga. No, ta činjenica nipošto ne bi smjela biti pledoaje za izbjegavanje posla ove vrste. Budemo li čekali na idealne okolnosti i bezgrješne ljude, samo ćemo gubiti vrijeme, jer ih nećemo dočekati. Moj je stav – bolje je napraviti nešto, makar i s pokojom greškom, nego u strahu od greške ne činiti ništa, jer to je tek najveća pogreška. Uostalom, ima situacija kada je poželjno biti u priči insajder. Uživao samo brišući prašinu s vlastitih sjećanja na prvi nastup Termita u klubu Modra. To mi je omogućilo da u tu dionicu knjige ubrizgam dodatnu strast, odnosno da atmosfera s tog događaja bude predočena današnjem čitatelju bliže, punokrvnije…

RiRock.com: Jesu li spoznaje da si prvi koji piše knjigu o riječkom rocku i prvi koji u nas piše takav tip vodiča stvarale dodatno opterećenje?

Velid Đekić: Ne baš. Prije bih rekao da mi je to bio poticaj. Volim se igrati, a u sretnijim situacijama pisanje je upravo igra. Najbolje se igramo kad smo u nepoznatom, novom području, a motivacije ne manjka. Predamnom je bio teren do kojeg mi je stalo, a manje-više netaknut, dakle situacija koju se može samo poželjeti. Uostalom, znaš kako je, rock ima sličnosti sa seksom – lijepo je biti prvi, prvi se pamte…

RiRock.com: Jesi li imao pomagače u stvaranju ovog povijesnog uratka?

Velid Đekić: Naravno. Svi koje sam na ovaj ili onaj način potezao za rukav tijekom pisanja, moji su pomagači. Neka mi ne bude zamjereno što ću na ovom mjestu ipak izdvojiti trojicu kojima sam mailom slao pojedine dijelove teksta, ritmom kojim su nastajali, te osluškivao reakcije. Vlado Simcich, Robert Paulić i Zoran Žmirić bili su mi dragocjeni prvi čitatelji. I to kritički čitatelji, čime ne mislim reći da su me samo upozoravali kako je pojedine retke dobro još jednom provjeriti ili mi prosljeđivali dodatne informacije, već i to da mi je njihovo mišljenje o napisanom bilo važnim generalnim orijentirom, naputak idem li dobrim smjerom. Zbog toga sam njihova imena zabilježio u knjizi kao recenzente, iako 91. decibel nije akademski rad da bi se to u njemu očekivalo. Time sam im htio i javno reći hvala. Posebno Robiju, pokretaču i uredniku RiRock.com, koji, nažalost, nije dočekao knjigu, a znam da joj se silno radovao.

RiRock.com: Kako se osjećaš sada kada je knjiga 91. decibel već neko vrijeme na knjižarskim policama?

Velid Đekić: Ugodno. Ništa ljepše od toga kada posao poput ovog okončaš, pa predahneš pred novo pisanje, a do tebe stižu dobre reakcije. Još ću mrvu uživati i – hitam dalje.

RiRock.com: Hvala ti na razgovoru!

Anamarija Simčić Paulić

Objavljeno 19.06.2009.