Intervju: Vladimir Janković Džet - Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim?

Nastavljamo s potragom za odgovorom na pitanje ”Gdje je, kakav je i što dalje sa srpskim Rock And Rollom?” a ovom prilikom u potrazi nam je pomogao Vladimir Janković Džet promotor Rock And Rolla u Srbiji.

Predstaviti Vladimira Jankovića Džeta povlači za sobom dvije priče iz povijesti zemlje koje više nema.

Prva od njih je ta da je s grupom Crni Biseri pisao prve redove postanka Rock And Rolla u SFRJ (pored grupe Mi, Bijelih Strijela, Silueta, Elipsa). Druga priča je rad na radiju Beograd 202 i propagiranju Rock And Rolla.

Tvorac je ”Hita Nedjelje”, emisije gdje je jednom tjedno biran hit (inozemni ili domaći) uz svirku uživo (npr. Osmi Putnik, Kerber, Nervozni Poštar,…) do sizifovske borbe da se Rock And Roll i dalje čuje (makar i putem radio valova).

”Hit Nedjelje” i dalje postoji samo je naglasak stavljen na neafirmirane i polu afirmirane bendove.

Međutim i jedna i druga priča iz života Vlade Džeta i dalje postoje. Džet i danas svira ali sada sa svojim Vlada Džet Bendom (gdje podsjeti publiku i na period rada pod imenom Tunel). Izdaje i dalje albume. ”Hit nedjelje” je i dalje jedna od najslušanijih radio emisija u Srbiji…

Odnedavno je i vlasnik knjige ”Godine na 6” u kojoj je opisao svoje i početke Rock And Rolla u ex Jugoslaviji. I dalje je neprikosnoveno najveći kolekcionar vinila na prostoru ex Yu. Sakuplja cd-e kao nekada vinile. Ukratko: Vlada Jet je primjer iz Rock And Roll bajke. Tko preživi – pričati će! (I bajke su moguće).


RiRock.com: Jedan ste od pionira u jugoslovenskom rock and rollu ali ste poznati i po radu s mladim bendovima (radio 202 – ”Hit Nedjelje”, Gitarijada Zaječar). Rock and Roll danas u Srbiji – kako i kuda dalje. Što imate za kazati na tu temu?

V.J.Džet: Tu postoje dva aspekta. Prije svega, srpski Rock And Roll je jako bogat, živ, jako angažiran,… živi jednim svojim burnim životom. S druge strane, medijski je potpuno, dobro ne baš potpuno, ali 85% je marginaliziran što je potpuno neshvatljivo.
Ja volim R’n’R i za mene jeste R’n’R broj 1 stvar u muzici. I to ne znači da treba biti svima na prvom mjestu ali određeno mjesto treba zauzimati u dnevnoj ponudi medija. Rock And Roll je kod nas jako siromašno predstavljen i to što je predstavljen to je predstavljeno na jedan malo ekskluzivistički način u nekim emisijama koje su se pojavile u posljednje vrijeme. Ali dobro da ima i to – što kažu: ”kada nema kruha dobra je i palenta”.

U Srbiji postoji jako veliki broj malih bendova s vrlo jasnom koncepcijom, s autorskim radom, veliki broj cover bendova koji prolaze fazu sviranja tuđih pjesama kako bi usvojili zanat i počeli svirati svoju muziku. Osobno mislim da svaki mladi bend treba proči fazu od šest mjeseci do godinu dana ili dvije sviranja tuđe muzike kako bi naučio manirizam, fraziranje, načine razmišljanja svjetskih bendova da bi onda mogli svoje pjesme ne samo napraviti nego i ih i uobličiti. Bez te kilometraže i takvog iskustva teško je odmah od starta napraviti svoju kvalitetnu muziku, kvalitetno aranžiranu. Postoje ljudi koji su to ustanovili i ja njima skidam kapu ali za mladi bend potrebna je jedna faza sviranja tih tzv. ”obaveznih” pjesama kako bi mlad čovjek ovladao instrumentom ali i da bi ovladao suradnjom s ljudima. Bend nije ”grupa građana” koji imaju instrumente u rukama i sviraju - bend je grupa ljudi koji međusobno imaju muzičku i umjetničku kemiju, koji dišu zajedno u ritmu nečega što su zacrtali kao svoj izraz. Mi toga imamo dosta u Srbiji. Beograd je jako bogat što se tiče mladih bendova. Onda u svim manjim centrima imamo bendove s tim što ti bendovi iz manjih centara mnogo više rade. Vjerovatno imaju mnogo manje stvari koje im odvlače pažnju, imaju mnogo više vremena i s druge strane imaju mnogo veću želju da se dokažu jer taj kompleks provincije je uvijek prisutan. Kad to kažem onda mislim na svjetskom nivou kako smo to imali kod Australijanaca i Kanađana koji su uvijek mnogo više radili nego Amerikanci i Englezi (jer su smatrani muzičkom provincijom). Pravim neku paralelu ali sad se vraćamna to da tu postoji i drugi aspekt.

Medijski, u ovom trenutku, iz meni nepoznatih razloga, R’n’R je potpuno zanemaren i marginaliziran i čudno je da uopče opstaje. To što mi radimo kao Radio 202 (koncerte demo bendova po Srbiji, ponekad gostujući u nekoj susjednoj državi. Koncerti se prenose u živo…– prim. autora) je jedna mala stvar, to je premalo prostora. To je jedan mali prozorčić kroz koji jedva možeš proviriti. Mi svakom bendu dajemo šansu ali veliki broj bendova ne stigne doći do nas. Moralo bi se tim mladim ljudima pokloniti mnogo više prostora, više raditi s njima jer to je potencijalna, čak i ekonomski gledano, zarada. Bez ulaganja nema ni zarade! Vi morate uložiti u jedan bend, pomoći mu da snimi nešto, fotografirati ih… da bi taj bend sutra mogao vratiti taj novac sa zaradom preko svojih koncerata, prodajom svojih majica, nosača zvuka… Ništa se ne može plasirati ako nema podršku, ako nema marketing. Imperativ današnjeg trzišnog sistema je: ništa ne može samo od sebe ići. Čujete za neki bend: ”oni su dobri!” Pa što ako su dobri, a koliko nas zna da takav bend uopče postoji? Mislim, karikiram ali definitivno mora postojati čitav jedan aparat, jedan skup poteza da bi bend, umjetnik ili pjevač, duo ili autor, napravio jednu svoju karijeru, korak po korak, i da bi kasnije napravio nadogradnju nekim svojim vrhunskim dometima. U današnje vrijeme u Srbiji, u situaciji smo da se mladi ljudi koji dobro rade, dobro vladaju muzičkim znanjem i umijećem vrlo brzo razočaraju. Izgube volju, entuzijazam, vide da tu nema novaca, osim neke osobne satisfakcije što su zablistali tu i tamo – onda se počinju okretati stvarima koje su imperativ svakodnevnom životu: zarada, porodica,… Mi na taj način gubimo veliki broj mladih muzičara koji su ostali nedorečeni. Neki drugi koji imaju više živaca ili bolju materijalnu situaciju opstanu ali to nisu možda najbolji. Jedan od razloga je što naše izdavačke kuće nemaju privid u nekim svojim normalnim konturama. Nemaju ljude skaute koji se bave svirkama, idu i gledaju bendove, pronalaze nove talente, savetuju ih, npr. pustite kosu, skratite kosu, obucite se ovako,… To je na zapadu normalno. Izdavači prave svoje bendove koje mogu plasirati. Obostrana suradnja. Kod nas je sve to stihijski. Za razliku od nekih drugih manira muziciranja kojima je sve to jako organizirano – normalno to daje plodove. Ali to je ipak stvar koja je periodična. Onoga trenutka kada netko bude shvatio koliki je potencijal u tome i ti koji dočekaju taj trenutak (budu preživjeli), imati će i zaradu i svrhu svog djelovanja i plasman od toga. Na žalost to vrijeme nije došlo ali to može biti sutra ili za pet godina.


RiRock.com: Muzika je definitivno promijenila agregatno stanje. Živimo u 21. stoljeću, zašto se nitko od nas u ovome ne uči iz povijesti Rocka kako plasirati sebe. Prisjećanja radi, Punkeri su sami štampali i prodavali svoje fanzine i kasete po ulicama… Kako to da se nitko ne dosjeti na ovom prostoru prodavati sebe putem interneta? Da li je to kriza autorstva, možda?

V.J.Džet: To naravno rade bendovi, svakako. U stvari, internet je mač s dvije oštrice. S jedne strane pruža šansu da plasiraš svoju muziku ali oduzima šansu da zaradiš na svojoj muzici. To je problem koji imaju i velike izdavačke kuće i veliki bendovi. Jednostavno, svaki proizvod koji se pojavi u rekordnom roku je na nekom od sajtova… eventualno je baš nešto zaštićeno pa ne možeš pronaći. Kompletni albumi nakon svog izlaska za pet do šest dana su dostupni svima putem interneta. To je dobro u demokratskom smislu jer muzika pripada svima. S druge strane to strašno opterećuje potencijalne slušaoce jer sad treba napraviti izbor. Npr. da non-stop slušaš muziku preko interneta nećeš čuti ni 5 posto muzike. Dakle moraš imati izbor – Što tražiš! Ili koga tražiš! E tu je sad glavni problem. Tu su mediji važni. Oni bi trebali dati informaciju, naravno da i toga ima na internetu ali mora te netko usmjeravati. A usmjerava te televizija.

Televizija je velika, velika stavka u propagandi. Čega nema na televiziji to ne postoji. Uvijek kažem: ne daj Bože da na 100 kilometara od Beograda padne atomska bomba – ne bi nitko to znao ako to ne bi bilo na televiziji. Ako na Tv-u kažu da nije pala svi će govoriti kako nije pala ta ista atomska bomba.

Znači, televizija, velika, mala, kakva bila, je jako važna za tu početnu fazu plasmana nekog benda, nekog muzičara. Dok se to ne osvoji, jedan redovan prostor na televiziji, posao neće ići dobro. Ljudi će svirati, boriti će se, ali ekonomska strana cijelog tog posla neće biti dobra. Mora postojati taj vid propagande kako bi ljudi stekli neku predstavu o toj muzici. Razumiješ, to je osobna karta. Ljudi jako dobro pamte ono što vide na televiziji. To im se urezuje u mozak i to je jako važan korak za svaku vrstu umjetnosti koja se plasira – da se bude na televiziji.


RiRock.com: Međutim mladi bendovi imaju velikih problema i s pronalaženjem prostora za sviranje, pogotovo ovdje u Beogradu. Nema previše prostora, čak može se reći vrlo ih je malo. Vi ste jedan od rijetkih koji je proputovao Srbiju i okolne države i još uvijek neprekidno to činite dva puta tjedno. Kako objasniti mladom čovjeku da možda nije težište svega u Beogradu?


V.J.Džet: Ja čak mislim da drugi gradovi, u postotku u odnosu na broj stanovnika imaju više i bolje prostore nego što danas ima Beograd. Beograd u ovom trenutku nema nijedan vrt. SKC je preskup –što znači da tamo može svirati netko tko može prodati 2000 karata. S druge strane tamo je tako ružno. Od onog lijepog vrta posjekli su drveće i napravili parkirni prostor na kome se svira. Ništa više od toga. Po Srbiji ima divnih prostora, divnih vrtova – većih ili manjih - gdje bend može prenijeti i dobiti divnu atmosferu. Pitanje je kad sam već spomenuo SKC što će biti s njima od jeseni jer oni su zatvorili vrata svima koji neće platiti skupo prostor. Nekad je Beograd imao, doduše ti kriteriji su bili manje zahtjevni, vikendom desetak do dvanaest mjesta za svirku na raznim nivoima. Polazeći od prostora koji su bili neke ”mjesne organizacije” (kako se to tada zvalo) gdje su svirali bendovi početnici do recimo Doma Omladine ili prostora na fakultetima gdje su u to vrijeme svirali elitni bendovi. Ja sam tako proveo sa Crnim Biserima svirajući nekoliko godina u tim prostorima. Danas toga nema. Mislim da smo mi, Srbija posebno, uništili jednu instituciju što se nekad zvala plesnjak. To se danas zove klupska svirka, što dođe na isto. Za razliku od Engleza kod kojih je to uvijek bila jako važna stavka u show businessu - klupska svirka – veća ili manja. Hrvati, Slovenci – oni su uvijek imali te neke zabave gdje bendovi bez obzira da li su to Bijelo Dugme ili su to neki početnici imaju svirku u Čakovcu npr. a nije koncert. Zabava je i ti tu sviraš. Tu se i zaradi ali je to jedna opuštena atmosfera gdje možeš probati neke možda nove stvari kako bi vidio kako funcioniraju za koncert. A koncert je predstava. Svirka je svirka. Mi smo uništili koncert i samo imamo predstavu. A nije svaki bend sposoban da napravi predstavu. Bendovi imaju od tri do pet udarnih stvari i poslije toga počinje biti dosadno. Ne samo mladi bendovi. Evo danas, reci mi neki domaći bend koji možeš slušati više od pola sata a da nije recimo Riblja Čorba. Tako da se sve te stvari kod nas neće moći srediti dok se neki ljudi ne započnu ozbiljno time baviti. A da bi se ozbiljno bavili time moraju se uspostaviti ekonomski odnosi: prodaja, plasman muzike, nastupa,… svega. Kod nas je sve to još uvijek, kako sam rekao, stihijski – kako tko zahvati. I zato nam je tako! Ali sve ima svoj kraj. I to će proći. Promijeniti će se i to!


RiRock.com: Hvala na ustupljenom vremenu.

V.J.Džet: Hvala tebi!


Ivica Stanković

Objavljeno 30.07.2010.