BERNARDIN MODRIĆ - Filmski i televizijski redatelj, čovjek koji je živio riječku rock scenu

Bernardin Modrić čovjek je koji već punih 30 godina živi riječku rock scenu i njezin je vjerni kroničar. Zajedno s nekolicinom istomišljenika gospodin Modrić prije nekog vremena započeo je snimanje filma o povijesti, sadašnjosti, ali i budućnosti riječke rock scene. O tome ali i o nekim prošlim vremenima iz prve ruke od hodajuće institucije.

– Onaj dio posla kojim se ja bavim više nikoga ne zanima. Ja radim dokumentarce klasičnog tipa o znamenitim ljudima, o kulturno-povijesnim spomenicima, prema tome vjerovatno se ja bavim pizdarijama – započeo je Modrić.

Za početak usporedite riječku rock scenu u njenim zlatnim vremenima, danas i sutra.

– Ja sam pobornik teze da je riječka rock scena bila vjerovatno najkvalitetnija na prostorima bivše Jugoslavije, ali ne toliko po bendovima, nego po jednom stilu života. Jer ako se sjetim onih dana, Rijeka i moja generacija je zaista živjela rockerski. Film na kojemu radim trebao bi istaknuti upravo tu dimenziju. Riječku scenu nisu činili samo bendovi, koncerti i nekakvi nastupi i gostovanja nego i fotografi i kritičari, novinari, nekakvi pjesnici i drugi brojni ridikuli, koji nisu znali ni svirati ni pjevati, nisu bili kreativni ali su bili dio tog miljea.

Je li riječka rock scena bila produktivna?

Po količini bendova ta se scena može definirati produktivnom, no ono što se Rijeci stalno događa a mi smo dobrim dijelom sami za to krivi, medijski smo potpuno »out«, inferiorni u odnosu na sve ostale. Split praktički i nije imao neku rock scenu, jer Splićani i Dalmatinci su pjevali o materi o stini i maslini a ovdje se prangijalo o policiji sa nekim dvosmislenim zajebancijama i dosta je bila jaka sprega sa Ljubljanom. Zagreb je uvijek bio folirantski, sve je bilo puno šminke i foliranja. Kao što su danas tamo, a nažalost i kod nas narodnjaci in, oni sada to žive jer su povodljivi. Rijeka je imala tu sreću da je u njoj živjela radnička klasa koja je izrodila djecu, a kada su ta djeca narasla s obzirom da nisu imala nekakav obiteljski background najlakše im se bilo prihvatiti punka i rocka i sa tih pet šest akorda prangijati i rasturati. Krug ljudi oko njih bio je vrlo interesantan. Danas je riječka rock scena kao i hrvatska rock scena u zapećku sa tu i tamo nekim izletom u medije.

Fascinantan je bio lanjski koncert za 25. »Ri Rock« kada se napunila dvorana, što se po mom mišljenju u Zagrebu i nigdje drugdje u Hrvatskoj ne može dogoditi. Ne bih rekao da se scena poseljačila, ali je primitivizam definitivno zavladao i rock je gurnut u stranu. Što se budućnosti riječke rock scene tiče uvijek će biti mladih bendova koji će nešto svirati i koji će se htjeti izraziti iz raznih razloga, jer netko je shvatio da ako uzme gitaru lakše će poševit neku zgodnu curicu, bit će faca u društvu, bit će glavni u školi i na faksu, ali ima i onih koji stvarno nose nešto u sebi. Ako Rijeka ne osmisli svoj medijski nastup u produkciji, da se kvalitetnim bendovima, ako postoje da šansa da se izraze u medijima, jer za to nije potreban strašno veliki novac. Scena će uvijek postojati, samo je pitanje kakvu scenu hoćemo.

Postoje li u Rijeci mjesta gdje se može slušati rock?

Pod hitno treba formirati pravi rock klub gdje bi se održavali koncerti. Neka se novi gazda ne uvrijedi ali za mene je »Točka« jedna smrdljiva rupetina. Ja imam pola stoljeća i sada kada sam tamo došao vidio sam da je zahod gori od onoga kada sam služio vojsku pred 25 godina. Možda bi »Palach« trebalo premjestiti ako se kupi onaj prostor u »harteri« (bivša «Tvornica papira»). Rijeka ima sjajnih prostora i prvenstveno gradonačelnik i njegovi ljudi ako budu htjeli ozbiljno napraviti nešto za rockere a ne dat prostor nekakvim idiotima koji će od toga napraviti narodnjake, neku pevaljku ili ne znam što onda nemamo što pričati. Strašno je bitno da se dobije prostor u kojem bi mladi bendovi jednom na mjesec mogli odsvirati koncert, to će ih držati i motivirati.

Da li je po vama riječka rock scena kulturna baština ovoga grada?

Apsolutno. Ja sam bezbroj puta i napisao i govorio da je riječka rock scena, a pogotovo ona od polovice sedamdesetih do polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća najvrjedniji kulturni proizvod grada Rijeke jer je to praktički bila jedina stvar koja se mogla na tadašnjim jugoslavenskim prostorima dominantno pojaviti. Kazalištu to nije uspijevalo, ono je imalo uzleta, ali nikada takvu dominaciju. Rijeka bi trebala ako gledamo odnose Zagreb kao metropola, Rijeka kao provincija, jer nažalost u mnogim stvarima postajemo sve više provincija dobiti u hrvatskim okvirima ono što su Manchester i Liverpool za Englesku odnosno Seattle za SAD. Kada su gradske veselice trebalo bi što više davati značaj domaćim bendovima i omogućiti im promociju na državnoj razini.

Može li se komparirati Novi Val sa riječkom scenom?

Zagrebački Novi Val apsolutno je izrodio čitav niz sjajnih imena. Sjećam se jednog koncerta u Dvorani Mladosti na kojem su svirali Pankrti, Parafi, Azra i Prljavo Kazalište. »Kazalište« nam je bilo totalno bezveze, vrlo tanka limunadica, Azra je bila šminkerski bend koji je nešto tu mlako tamburao, a pravu žesticu su nudili Pankrti i Parafi. Kada sam gledao Mirkovićevo »Sretno dijete«, on je zapravo odraz toga, u njemu je vrlo malo i Rijeke i Ljubljane jer su i riječka i ljubljanska scena bile žešće i u iskazu i u pristupu pa i u načinu življenja. Definitivno moramo promovirati naše vrijednosti, šteta je što je gomila tih bendova ostala bez nosača zvuka, što je sve ostalo u tragovima ili se izgubilo. Masa tih stvari je prešla u legendu. Samo je pitanje kako ćemo se mi postaviti. Jedina »firma« koja ima i novaca i škare i sukno je Grad Rijeka jer ostale firme ne postoje ili nemaju razumijevanja. Nekada se »Kont« dijelio na »drogeriju« i »parfumeriju«. U »drogeriji« su bili punkeri i teški rockeri. Moram priznati da sam više volio sjediti u »drogeriji« jer volim kolače, a tamo su mi i komadi bili bolji, tamo se slušalo Bijelo Dugme što je u odnosu na ovo što danas slušaju riječki šminkeri avangarda.

U kojoj je fazi film o riječkoj sceni i kada se može očekivati njegova premijera?

Film se otegnuo u bezobrazno dugo vremena iz vrlo prozaičnog razloga jer osim gradskog Odjela za kulturu koji nam je dao inicijalna sredstva, a koja su daleko od onoga što nam objektivno treba mi nismo imali dovoljno novaca. Projekt su u posljednje vrijeme »prepoznali« »PIK« i »Triglav osiguranje«, pa nam je sada lakše raditi. U posljednje dvije godine skupili smo izuzetno zanimljiv i ogroman materijal, ima ga već oko četiri i pol sata. Sad krećemo sa dodatnim snimanjima, a do kraja godine namjeravam razgovarati s još 18 ljudi. Odmah iza Nove Godine, montažer Igor Modrić, »razorni basist riječkih punk skupina«, »narator« Koraljko Pasarić i ja ulazimo u montažu. Film mora biti gotov do početka ožujka. Potencijalni distributer iz Zagreba uvjetovao je da film traje 80 minuta jer s njime namjerava ići u alternativnu kino distribuciju u specijaliziranim dvoranama.

Intencija filma je da se puno svira a da se što manje priča iako ima sjajnih priča i analiza. Volio bih da film bude brz i da puno ne tupimo, ne seremo i ne mrsimo muda nego da kad počne njegova projekcija dvorana drhturi. Film bi trebao biti prikazan u travnju sljedeće godine. Na kraju moram priznati na ovo sve strašno su me motivirali Nikola Cvjetović i Robert Paulić momci iz Udruge za razvoj kulture Ritam koji mi svojom energijom »daju vritnjak« svaki put kada nešto zapne. Njihova internet stranica www.ri-rock.com je trajna vrijednost koju treba njegovati iz dana u dan. To je najbolji korak za očuvanje riječke scene. Nastave li ovako uvjeren sam da mogu prevladati granice u glavama, jer mi smo nažalost država u kojoj dominiraju provincijalci duhom. Svjestan sam da će film na kojemu radim, doći i trajati kratko prije nego li završi u nekom bunkeru a internet je bez sumnje medij sadašnjosti i budućnosti – zaključio je Modrić.

Tko je Bernadin Modrić?

Ja sam filmski redatelj koji sljedeće godine slavi 25. godišnjicu profesionalnog rada, a obilježit ću je nadam se radno i veselo. U tih 25 godina napravio sam preko 120 dokumentarnih filmova i televizijskih emisija. Bio sam vlasnik i pokretač prve profesionalne riječke televizije 1992. godine, koja je iz zakonskih razloga nakon tri mjeseca morala prestati s radom.

»Val« i ja...

Bio sam urednik kulture u »Valu« u onim zlatnim vremenima riječke rock scene, od 1976. pa dok se nisam oženio, do 1982. godine. Apsolutno podržavam novo pokretanje Vala. Kupujem ga, normalno, iako imam dosta primjedbi prvenstveno na grafički izgled lista koji je po meni katastrofalan. Velika je greška što u tom listu ima previše staraca, ali mislim da je prije svega za mlade Riječane jako važno da imaju taj medij. Kad se pogleda impressum onog prvog broja i kada se vidi tko je sve bio u njemu dobije se fascinantna spoznaja o ljudima koji iza sebe imaju vrlo uspješne karijere. Današnji hrvatski dnevni listovi se bave sponzorušama i fudbalerima, narodnjacima i pizdarijama. To je katastrofa, ne mogu prihvatiti da interes ne postoji i da ljudi ne postoje. Nažalost hrvatski medijski prostor boluje od svih zaraznih boleština i u užasnom je stanju.

Ivan Milatić, Novi list 12.2004.

Objavljeno 05.12.2004.