Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

METROBOLIK - Ovo je naša godina

METROBOLIK - Ovo je naša godinaMetrobolik je jedan od rijetkih riječkih bendova koji je u proteklih par godina objavio album prvijenac za neku relevantnu hrvatsku diskografsku kuću i time su uz ManDrill i odnedavno Tha B Inside uspješno dokazali skepticima da riječka rock scena nije svedena na «samoizdat» projekte u zanemarenom undergroundu, već se uspješno nosi sa sve zahtjevnijom glazbenom produkcijom koja je zaživjela, kako globalno, tako i u domaćim glazbenim uvjetima.

U lokalnim glazbenim kuloarima spominjao se raspad grupe, međusobne razmirice i odustajanje od odličnog početka obećavajuće karijere, no, da li je baš tako odlučili smo saznati iz «prve ruke».

RI-ROCK: Izgledate mi umorno, ima li istine u pričama koje se čuju po Rijeci da ste se raspali zbog međusobnih razmirica i neslaganja?

ANA: Ha-ha, dobra fora. Umorni smo jer smo se sinoć vratili sa zagrebačkog koncerta u jednom od najboljih domaćih rock klubova koje smo imali prilike posjetiti, zove se «Route 66». Tako i izgleda…

VLADO: Da, sluša se blues, rock, punk i grunge, ljudi u zadimljenom kutu igraju biljar, ubacuju sitniš u jukebox i toči se pivo u ogromnim količinama. Naravno da je dekoriran zastavama američkih južnjaka, Jamajke, motorističkim amblemima i sličnim zgodnim stvračicama.

ROBERT: Ma, super je to furka. Mislim da u Rijeci definitivno nedostaju takva mjesta, manji prostori za 200-tinjak ljudi koje vole rock i neopterećeno druženje s frendovima, a i svaki vikend imaš prilike poslušati neki bend uživo. Nije bitno da li je to Edo Maajka, nepoznati ukrajinski punk-folk trio ili Metrobolik. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje, bendovi koji su se raspali ne sviraju okolo koncerte, mada u ovom poslu ništa nije nemoguće. Kao i u životu, uostalom.

RI-ROCK: Obzirom da ti Ljubo sviraš osim u Metroboliku i u revitaliziranom Lauferu, čini se da neki bendovi nakon raspada sviraju, makar to bilo čak 8 godina kasnije.

LJUBO: U Metroboliku vidim sadašnjost i budućnost, nešto dovoljno rockerski, ali i moderno, u skladu s onim što mi se svidi kada doma pogledam MTV ili neki sličan glazbeni program. Razlika je ako sretneš starog frenda na Korzu pa odete na cugu jer se niste vidjeli «sto godina» i druženja s ljudima gotovo svaki dan, pa i dijeliš s njima dobro i loše trenutke. Lauferu je «Fiju briju» drugi koncert u ovih godinu dana, prije toga godinama nismo svirali pod tim imenom, dok je Metrobolik kao brak. Dobar ili loš, ovisi o danu i međusobnoj vibri, ipak je tu pet različitih energija i osobnosti.

RI-ROCK: Zastupljeni ste i na nedavno objavljenom, svojevrsnom best of albumu riječke scene, «RI ROCK: 25 godina live».

ANA: U pjesmi «Vjeran pas» Termita. Obzirom da Kralj kao originalni pjevač Termita nije mogao nastupiti, uloga vokala pripala je Ćozi iz ManDrilla i meni, dok cijeli bend nije mogao fizički stati na pozornicu i otprašiti sve to skupa uz Ri val. Meni je drago da je ime «Metrobolik» na tom albumu.

ROBERT: Odlično je to ispalo. Mi na koncertima za gušt znamo zasvirati poneki riječki standard što redovno naiđe na odobravanje publike neovisno o gradu gdje gostujemo. «Ri rock» je omiljen i van Rijeke, redovno na svirkama nam ljudi daju do znanja koliko vole riječki zvuk. To uostalom pokazuje i ogroman interes za Ri-rock Internet stranicu.

RI-ROCK: Kakva je sadašnjost?

ROBERT: Probe, svirke, nove pjesme. Grupa ima neki svoj unutarnji ritam koji ne korenspodira s očekivanjima diskografa, ljudi koji nas slušaju i nametnutog ritma nekih medija, prvenstveno mislim na štancanje video spotova i singlova. Za prvijenac smo snimili dva spota koja su više nego uspješno isplivala u kaosu domaćeg televizijskog etera, oba su emitirana na svim bitnim televizijama. Baš smo nedavno prelistali izvještaj ZAMP-a gdje se lijepo vidi broj emitiranja spotova, oni su, jer im je to uostalom i posao, prebrojili nekih stotinjak puštanja «Kada noć padne na grad» i «Male šarene kutije», od toga polovica navedenih otpada na HTV. Dakle, najgledanija televizija na nacionalnom nivou. Nije loše, jer je u tom periodu na «hrvatskoj dalekovidnici» ugašen jedan kultni «Hit depo» i brojne druge urbane glazbene emisije gdje su nas redom odlično prihvaćali kao novost na hrvatskoj glazbenoj sceni. Danas se situacija polako popravlja, naglašavam polako. Pomaci se ostvaruju anagažiranjem strukovnih udruga, gdje ponajviše prednjači Hrvatska glazbena unija i njeni predstavnici.

VLADO: Mene više brine budućnost, ha-ha…

RI-ROCK: Zašto?

VLADO: Šalim se. Vjerujem da je upućenima poznato da smo za razliku od većine domaćih izvođača album snimali sami i kasnije ga producirali u New Jerseyu kod vanserijski talentiranog američkog producenta Kennyja McGeeja. Taj pristup nam omogućava apsolutnu kontrolu ideje, njenog razvoja i onog što u konačnici izađe u javnost. Ne želimo u blizini nervozne tipove koji sjede za mix-pultom i gledaju na sat računajući koliko love su nam maznuli, to je glavni problem hrvatske produkcije, zato im snimke nepovratno zvuče tanko i daleko lošije od onoga što za tih stotinjak kuna dobijete na tom komadu plastike od jednih U2, No Doubt ili čak i od starijih albuma grupe Queen. To čak nije niti pitanje uloženog novca u projekt, već pitanje poštovanja publike. Znam o čemu govorim jer sam živio nekoliko godina Americi, točnije na relaciji New York - New Jersey i imao sam prilike raditi u vrhunskim studijima gdje su snimali Outkast, Bon Jovi i slična imena, to iskustvo je nezamjenjivo, upravo mi je to vodeća referenca snimanje Metrobolika. Novac za projekt je bitan, mada sam po sebi nije odlučujući faktor.

LJUBO: Bitno je još nešto. Najbitnije, ustvari. To su pjesme. Ako imaš što za reći, ako imaš par akorda i tekst koji je proživljen studio je alat pomoću kojeg ćeš ih dotjerati i dati im finalni oblik. Dobra pjesma je uvijek dobra neovisno o tome kako je snimaš, mada je u slučaju kada sam snimao s Urbanom u Splitu «Žena dijete» producent (Dragan Lukić – Luky, op.a.) prilično doradio zvučnu sliku onoga što smo Urban, Brada i ja donijeli sa sobom. Luky je tu dao pečat tadašnje svjetske produkcije, dok je u Metroboliku super što taj segment radimo sami. To je najbolja varijanta.

ANA: I prilično skupa, trebalo je dosta love dok se studio nije opremio, ali zaradili smo svaku komponentu, na ovaj ili onaj način. Oprema za vlastiti tonski studio je poprilično skupa, ali nije nedostižna. I jedan mikrofon je dobar početak.

RI-ROCK: Čini se iz ovoga što govorite da stalno osluškujete što se događa u zapadnom glazbenom svijetu, pokušavate li biti u trendu po svaku cijenu ili…

ROBERT: Što je danas trend u glazbi? Pokojni Johnny Cash i jedna posve obična akustara, vrhunski ušminkan pop-rock popularnih chartova, heavy zvuk Siddharte ili pak do kraja sintetizirani Underworld. Ima toga još, na primjer grupe kao White Stripes, Red Hot Chili Peppers i Interpol koji stoje nasuprot odvratnoćama tipa Britney Spears. Da li je trend ako danima ne vadim iz CD playera odličan novi album meni omiljenih Manic Street Preachers? Trend je sve i ništa, to ti je najbolji odgovor na ovo nezahvalno pitanje. Utjecaj masovnih medija je prokletstvo ovog posla.

ANA: Od trendova prihvaćamo samo dobre ideje. Recimo standard je da grupa ima web stranicu, mi smo našu smjestili na adresi www.metrobolik.tk. Tokelau je jedan predivan južno pacifički otok koji nam je dao slobodan, mada interaktivan prostor, koji ćemo, nadamo se, nekada posjetiti. Možda jedrilicom, ha-ha.

RI-ROCK: Kad ćete objaviti drugi album?

LJUBO: Hm… vrlo uskoro je natočnije što ti možemo reći. Intenzivno radimo na novim pjesmama, neke su potpuno gotove i spremne za ulazak u studio, na ostalima radimo neopterećeno, ispitujemo i eksperimentiramo, a i siguran sam da ćemo neke u tom procesu odbaciti. To je zakon prirode.

VLADO: 2005.godina je naša. Metrobolik je mutirao u nešto drugačije od zabilježenog na prvom albumu, što se najbolje čuje na posljednjim koncertima gdje iskušavamo nove uratke direktno pred publikom «face-to-face». Ostaje tu naš prepoznatljiv rock zvuk, promjena je više u feelingu, nismo toliko mračni kao prije dvije godine, sretniji smo i sređeniji ljudi što se odrazilo na naš performance, kao i na nove pjesme, uostalom. Obzirom da je Robi, koji je autor svih tekstova od prošlog ljeta sretno oženjen, a i ja sam se poprilično sredio po tom pitanju, bend je dobio na nekoj prisnijoj i manje napetoj atmosferi koje su karakterizirale prvi album. Ušli smo u neoromantizam i prepustili gotiku povjesničarima…

ANA: Ovo što sada radimo je pop.

VLADO: Gitarski pop. Gitarski rock. Nebitno. Ima dušu, a to je prava snaga tih pjesama.

Nikola Cvjetović Ri-rock.com siječanj 2005.

Objavljeno 13.01.2005.

Vremeplov

Mislim da je izvođaču najgore ostati bez dobrog autora - kao, doduše, i obratno.
Đana Šegon