Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Sarajevo + punk = Parafi

Sarajevo + punk = Parafi’’Historijska čitanka 2’’, Miljenka Jergovića došla mi je pod ruku na vrlo neobičan način. Stari ju je poslao doma s broda, s hrpom drugih pročitanih knjiga. Da čovjek ne vuče po brodu knjige koje je za dugih oceanskih traversada pročitao vraća ih po smjeni kući. Jedna od tih knjiga koja je plovila po Pacifiku, Atlantiku i ostalim morima bila je upravo ’’Historijska čitanka 2’’.

Složena u nekom ’’škafetu’’ izbjegla je napad pirata na Afričkom rogu, strogu kontrolu na ulazu u Sueski kanal i oštar pogled carinika na Pasjaku. Pretpostavljam da se upravo pitate kakve veze ima knjiga Miljenka Jergovića, carina, brod, pirati i autor ovog teksta. Pa, veze i nisu neke.

Doduše, moj stari je vukao knjigu na brod, ja sam je vukao od ’’člana posade’’ kući, Miljenko je bio na koncertu, koji je u Sarajevu predstavio punk, Parafi su svirali u klubu na čijem je koncertu prisustvovao Jergović, Parafi su s Termitima dijelili bine, Pjer je hodao s Kraljevom sestrom, a Kralj iz Termita je bio s mojim starim na brodu. Čudna priča, zar ne?

Art club

U proljeće 1981. je na Bjelavama, u studentskom domu, otvoren Art club. Bila je to jedna od
onih malih dvorana, ne većih od dva školska razreda, niskih stropova i bez ventilacije, kakve su se tih godina otvarale širom Jugoslavije, gdje god bi se našao pogodan podrum kojem bi se mogao srušiti pregradni zid ili gdje god bi omladinska organizacija uspjela od subnora, partijskog komiteta ili afežea oteti neku od njihovih sala za sastanke koja se nije upotrebljavala još od kraja pedesetih i koja bi mogla poslužiti za kulturno uzdizanje naše omladine. O kakvom se uzdizanju tih godina radilo, naši stari srećom nisu mogli ni naslutiti jer da jesu, ne bi bilo ništa ni od tih sobičaka koje smo zvali dvoranama, ni od naše kulture i što je za ovu priču najvažnije: ništa ne bi bilo od našeg punka! I zato za dušu istini i povijesnoj pravdi valja priznati da punkera u našim krajevima ne bi ni bilo da nije bilo Saveza socijalističke omladine i općinskih omladinskih organizacija čiji agilni entuzijasti s
uskim kožnim kravatama, koje su tada bile u modi, najčešće nisu ni imali pojma na čiji mlin navode vodu i kakvim sve unutrašnjim i vanjskim neprijateljima idu na ruku pretvarajući partijske sale u omladinske kulturne klubove.

Prvi koncert održan u Art clubu bio je koncert riječke punk grupe Parafi. U to vrijeme Parafe je već napustio karizmatični pjevač i autor Valter Kocijančić jer se, valjda, bio zaposlio i postao normalan građanin, a pjevačku ulogu preuzela je Vim Cola ili Pavica Mijatović, ružna i seksepilna cura, prva prema svim pravilima žanra dizajnirana jugoslavenska punkerica. Kao predgrupa Parafima svirao je Mali princ, band koji je sjećanje zaslužio zbog činjenice da
je u njemu pjevao Bojan Hadžihalilović. Naravno, Mali princ nije imao ama baš nikakve veze s punkom, ali i to je spadalo u našu tradiciju tog vremena, to da predgrupa sa zvijezdama večeri nema dodirnih točaka. Parafi su te večeri svirali i svoj najveći hit, čiji je refren »Nijedne nema bolje od naše policije«, što je prisutne dovelo do idejnog izbezumljenja i kulturološke ekstaze jer se u Sarajevu nije smjelo zajebavati na račun narodne milicije, a za pubertetsku publiku kojoj je tek pupao socijalni libido ta je iz današnje perspektive bezazlena zajebancija djelovala moćno kao mladom Majakovskom socijalistička revolucija. Te večeri, na jednom od prvih pravih punk koncerata u Sarajevu, mnogi su dječaci postali punkeri,
deklarirali su se za duge godine i ušli su u svijet koji će ih trajno obilježiti i doživotno odrediti. Da nije bilo tih Parafa i Art cluba možda bi njihov život i stasavanje krenuli u drugom smjeru, možda bi neki današnji pisci i novinari postali uredni, obični i frustrirani ekonomisti i inženjeri elektrotehnike, dakle ljudi kojima srce kuca na nešto više desno u prsima.

Već prekosutra sarajevsko Oslobođenje donijelo je negativnu recenziju koncerta, spomenuti su antisocijalistički elementi, a svoje su kazali i neki likovi iz općinskog komiteta omladine kojima smo, na žalost, zaboravili imena premda bi ih se trebali sjećati jer se radi o istim onim
bljedolikim i fino odgojenim papcima koji će nam sve do danas pod različitim ideologijama i firmama, zemaljskim i nebeskim, partijskim i nacionalnim, poput poljskih miševa grickati život. U svakom slučaju, takvi su se pobrinuli da Parafi budu zabranjeni na sarajevskom radiju, te da sljedećih godina iz sarajevskih medija, pogotovo elektronskih, bude istjerano sve ono, zaključno s Laibachom, što je u kulturnom smislu formiralo generaciju. U pamćenju su ostale dvije mlade komesarke, Darinka Kecman i Jagoda Lažetić, koje su se osamdesetih bavile istjerivanjem vraga iz socijalističke omladine.

Art club ubrzo je zatvoren ili je stavljen pod kontrolu povjerljivih omladinaca, onih kojima se moglo vjerovati, i tako je pao kao žrtva na putu jedine pozitivne revolucije naših života, one revolucije u kojoj se Sarajevo definitivno urbaniziralo i u kojoj je Jugoslavija, barem u kulturnom i društvenom smislu, postala normalna liberalna europska zemlja kakva će ostati sve do svoje smrti.
Ta činjenica neće ni u kasnijim životima i budućim državama biti baš sasvim nevažna jer da nije bilo jugoslavenskog kulturnog i društvenog liberalizma, iščeznuo bi i onaj tanki urbani i antinacionalistički sloj koji je zemlje od Triglava do Đevđelije spasio od totalnog poseljačenja.
U Art clubu svirala je još samo beogradska grupa U škripcu i to je, barem što se punkera i neprilagođenih tiče, bio kraj za sva vremena. Ali ima i klubova koji su preživjeli sve ove godine, koji postoje i danas i u kojima se, kao u muzejima, mogu još uvijek osjetiti boje, mirisi i zvukovi jednog davnog vremena. U tim klubovima generacija je liječena od nekih budućih bolesti za čija imena tada nismo ni znali jer se samo lik iz filma Dečko koji obećava
zvao Slobodan Milošević i igrao ga je Aleksandar Berček i bio je punker, taj Slobodan Milošević.


Miljenko Jergović – ulomak iz knjige ’’Historijska čitanka 2’’


U predgovoru knjige Miljenko Jergović je istaknuo da su tekstovi iz knjige ’’Historijska čitanka 2’’ krasile razne ’’interaktivne razglednice Sarajeva i drugih gradova, porodične fotografije, školske svjedodžbe, spomenarske zapise, stare pjesme i muzičke brojeve iz sedamdesetih i osamdesetih. Smatram da im je tamo i bilo mjesto, i da u cjelinu Historijske čitanke ulaze i te lijepe i sentimentalne bootleg verzije ’’.

I zato tom popisu bootleg verzija dodajemo i ovu riječku verziju. Sastavljenu od riječkog rocka, neobičnog mirisa luke, prve rock ploče koje je stigla u nekom starom ’’baulu’’, veze između mog starog i Kralja, pjesme ’’Pritanga i vaza’’, tisuće prijeđenih nautičkih milja i onog najbitnijeg – crtice sjećanja!


Nikola Cvjetović

Objavljeno 11.02.2009.

Vremeplov

Meni je danas pozicija glazbe, u društvu i u medijima, ne smiješna, već čudnovata, čudnovato bizarna. Danas možeš ići u šoping centar i vidjeti bend kako svira za ljude koji su tamo došli kupovati. Meni je to čudnovato.
Marin Alvir (Marinada)