Okkervil River – ’’The Stand-Ins’’ (Jagjaguwar, 2008.)
Čovjek se namjerava baciti preko mosta. Nasred pada pomisli, ’’a možda i nisam trebao’’. Ovakve i slične misli one su koje zabavljaju nadarenog Willa Sheffa, šefa trenutno posebno zanimljivog američkog benda Okkervil River.
U rujnu ove godine izašao je njihov najnoviji uradak, album koji se nastavlja na prethodni, naziva ’’The Stand Ins’’. Izašao je kao druga polovica toliko hvaljenog ’’The Stage Names’’. Usudila bih se reći da za kvalitetom i sjajem istog pomalo kaska, ali je i dalje u istom stilu Okkervilaca koji pomalo nalikuju na pijano društvo koje raspravlja o ozbiljnim stvarima. Možda je to zbog sklonosti originalnom vokalu, jer su na ovom albumu, osim na pojedinim dijelovima, mikrofon odlučili ustupiti u ruke ljudima s kojima su surađivali kao bend; prijateljima, izvođačima i piscima, da u neku ruku budu upravo njihove zamjene (’the stand ins’).
Njihova glazba ona je koja će vam osigurati najveselije šetnjice gradom sa slušalicama na ušima ili vožnje po grbavim cestama, ali njihovi tekstovi se bave i ne tako veselim temama i u posljednje vrijeme osobito problemima benda i svjetala pozornice i njihovih groupijica, zapravo svima na, okolo i iza stejdža, svima čija lica izbljeđuju (’all of the stage names evaporate’). Kontrast koji postižu možda se može najbolje dočarati ako si zamislite najveseliji način na koji vam netko može reći da je izgubio psa koji nije išao u crkvu i zacijelo ga neće sresti na nebu, pokušate to i dobijete ’Dead Dog Song’ sa njihovog prvog punog albuma ’Don’t Fall in Love with Everyone You See’, koji unatoč novijim sjajnim djelima i dalje drži mjesto osobnog favorita.
Dečki iz Austin, Texasa, svoje ime su odabrali po kratkoj priči Tolstojeve unuke, Tatiane Tolstaye. Povezano time, svaka njihova pjesma pomalo naliči na kratku priču, a svaki njihov album na smisleno povezanu zbirku istih. Dečke valja nabrojati, a to su uz Will Sheffa na gitari, Scott Brackett na trubi i klavijaturama, Brian Cassidy na električnoj gitari i mandolini, Jonathan Meiburg na klavijaturama i harmonici, Travis Nelsen na bubnjevima, Patrick Pestorius na bas gitari, te Seth Warren zadužen za elektronske efekte. Čine tako jednu pozamašnu skupinu veseljaka.
Promatrajući samo umjetnost sa omota svih njihovih ozbiljnijih albuma može se dobiti dojam da se radi o doista posebnom bendu temeljito razrađene tematike. To su redom, • Don’t Fall in Love with Everyone You See (2002) • Down the River of Golden Dreams (2003) • Black Sheep Boy (2005) • The Stage Names (2007) • The Stand Ins (2008) ...izdani od Jagjaguwar-a.
Izradio ih je William Schaff koji je također izrađivao omote za bendove kao što su Songs:Ohia i Godspeed You! Black Emperor. Postoji i zanimljiv video na YouTube-u koji razjašnjava kako William Schaff i Will Sheff nisu ista osoba.
Svako novo stvaralaštvo obično prati i velika turneja, pa tako i u ovom slučaju, a Okkervilci će nam se najviše približiti, kako to već obično biva, u Italiji, zajedno sa The Black Keys, u Milanu, 19.studenog. Kako sam Sheff ponavlja u intervjuima, sa Okkervilom voli eksperimentirati u stvarima koje zvuče kao grozna ideja. Što, tko i zašto baš to sve može ispasti od ’grozne ideje’ najbolje da provjerite sami.
Okkervil River – Our Life is not a Movie, or Maybe
