Franci Blašković - Gori Ussi Winnetou

Boem Franci Blašković poznat je kao čovjek koji nema (nijedne) dlake na jeziku. Porazgovarali smo s njim o najaktualnijim pitanjima koja ovih dana »muče« hrvatsku i svjetsku javnost, te o njegovim razmišljanjima o svijetu koji nas okružuje. Lucidni Franci Blašković, teško je objašnjiv fenomen hrvatske kulture. Svestrani otkačeni, angažirani i vrlo duhoviti istarski kantautor, već je šezdesetogodišnjak, ali samo po godini rođenja. Ovog buntovnog rokerskog alternativca koji je na sebi svojstven način prisutan već dugo na javnoj sceni Hrvatske, teško je i bez njegovog opiranja svrstati bilo gdje.

Bez (ijedne) dlake na jeziku beskompromisno nakon »opijenosti« IDS-om, smatrajući da su izdali svoje ideale postaje njihov najžešći kritičar »zbog rasprodaje teritorija i kulturnog identiteta Istre«. Franci Blašković osim što je (idejni) vođa kultne grupe »Gori Ussi Winnetou« (čiji su aktualni članovi Josip, Tubin i Marin & co. svi iz Rijeke) je i predsjednik Društva za borbu protiv turizma. Već dvije godine protiv svih pravila diskografije izdaje po jedan album mjesečno.

Nešto me jako muči. Kako se moglo dogoditi da od svih tih trideset ploča zaboravite snimiti osamnaestu po redu, a devetnaestu pa dvadesetu i tako dalje redovno snimite. Zašto vam ranije nije palo na pamet da bi trebalo čim prije izdati tu osamnaestu ploču nego tek nedavno?
– Desilo se, jebiga! Čak je ni u Voloskom pred kraj godine nismo uspjeli snimiti uživo već smo je drugi dan išli u studio »popraviti«. Ono što smo zamišljali bilo je super ali nismo bili svjesni da se to odvija samo u našim glavama i da je nije moguće realizirati tek tako lako uživo. Sad je ploča gotova i što sad treba čačkati zašto nije dosad izdata. Koga boli k.... za to?

Zašto vaše CD-e distribuirate sami i to u samo 333 primjerka?
– Ma imao sam ja i nekoliko pokušaja kad sam nudio svoje ploče izdavačima i ditributerima no oni nisu pokazali zanimanja i onda sam se umorio od tih kontakata glede eventualne objave. Jer, shvatio sam da oni stvarno ne bi trebali trošiti novac za ono u čemu ne vide pare. Realno, zašto bi oni trošili na mene?!

Pa ne radi se sve radi novca?!
– Sve se dragi moj radi samo radi para, pa se samo radi para tako izdaju i ploče. Sve što diskografi objave objave samo radi para i nemaju nikakvog drugog rezona kod izdavanja ploča. Novac je definitivno apsolutni zakon u svemu i ono što je strahovito jezivo u toj priči oko totalne vladavine novca je to što u njoj nema ničeg što bi čovjeku bar nagovijestilo da možda nije roba, da možda nije rob. Nažalost ta vladavina novca je postala činjenica van koje se uopće ne razmišlja ni ne traži alternativa tome. To je osnovni koncept kapitalističkog društva u koji smo mi nažalost upali iako smo jučer bili korak naprijed od njega. Vratili smo se korak unatrag, u mrak smo se vratili, da u definitivni mrak svemoći novca. To je za današnje vrijeme, za dvadeset i prvo stoljeće, užasno pogotovo s obzirom da smo imali jedan idealan sistem koji je samo trebalo unaprijediti. Jer u tom sistemu po kojem se danas toliko pljuje je bio temeljni zakon da je čovjek nešto drugo a ne roba i postojala su neka etička i moralna načela. Danas ne postoje uopće. Danas ti ostaje jedino mogućnost da se pokušaš što skuplje prodati. To je jedan odvratni perverzni sistem vrijednosti, sistem koji etički ne vrijedi ništa, to je najgori oblik najcrnjeg kapitalizma. A Jugoslavija? Pa ona je morala završiti u kurcu jer je izašla iz Jajca (smijeh).

Alternativa?
– Ma kakva j..... alternativa?! I ona je dio paketa za konzumaciju zabave zajedno sa rokenrolom i estradom iako oni misli da su izvan tog paketa. Sve je to goli k....! Svi ti mladi su u strogo ograđenom prostoru u kojem se smiju micati i u kojem je zakon da se ne talasa previše. I svi se tako njišu polako konzumirajući takav život ni ne misleći da postoji neki drugi način življenja i stvaranja. Meni je to fuj, ali je to tako i tu se ništa ne može promijeniti. Nema nikakvog prostora u medijima za mogućnost da nekoga pobudiš na otpor tome jer te lociraju kao takvog i direktno ili indirektno blokiraju.

A što vas tjera da se vi ne predajete ni prodajete i osigurate si lagodan život i starost, što vas tjera da ostanete svoj? Ima li se uopće smisla boriti idejama za bolje sutra?
– Ništa me ne tjera i nema se nikakvog smisla boriti da se nešto promijeni na bolje. Ja sam rob svojih nagona, samog sebe, mog sindroma strasti za životom koji me goni naprijed. Ono što ja radim je totalno moja stvar. Ne mislim nikom ništa reći ni poručivati. Boli me k.... za bilo koga. Ne pada mi na pamet nekom pamet solit, nekog pokrenut za bilo što. Ja sam jednostavno u svom radu našao smisao i zadovoljstvo. Ne smetam nikog u paketu zavbavljaca jer nemam ambicije, ne guram se u novine, radio, televiziju i top liste, nisam im u ničemu konkurencija. Mene boli k.... za sve to skupa i to prepuštam njima. Zato me puštaju da na miru radim. I ne dao Bog da me netko smatra za vođu. Gade mi se vođe. Gadi mi se kad netko za sebe kaže: ja sam najbolji glasajte za mene kao desna grozomorna opcija koja je udarala u plemenske bubnjeve i govorila o korijenima, vjeri i ostalim glupostima. Ja sam ateist. Ne vidim vjeru kao nešto dobro nego samo kao loše jer nažalost vjere dijele ljude. Ovaj rat je to pokazao i dokazao jer je crta bojišnica bila tamo gdje su graničile vjere prema kojima su i formulirane granice. Ja na svu sreću sam sebi ne dozvoljavam vjerovati.

Pater Trstenjak ovih je dana otpustio prevoditeljicu za gluhonijeme u religioznom programu HTV-a jer je – rastavljena. Tu je i slučaj vjeroučiteljice u krčkoj školi. Što kažete na to?
– Mislim da i vjernici shvaćaju da bi Crkva trebala završiti u ropotarnici povijesti jer ovakva kakva je danas nema više nikakvog smisla. Crkva se nije u stanju ni minimalno prilagoditi realnom životu i ovakva je potpuno nepotrebna. One koje još i danas sablažnjava rastava ne žive danas nego daleko u prošlosti u nekim doslovno mračnim vremenima. Ta situacija s tim otkazom prevoditeljici za gluhonijeme je totalno perverzna jer taj pater bi svoja razmišljanja o rastavi koja nije nemoralna stvar i u svim državama svijeta pa i onom najkonzervativnijim je legalna trebao zadržati »za osobnu upotrebu«. Crkva ovih dana u Varaždinu i drugdje traži i povrat nekad davno oduzete imovine i to od fakulteta i škola. To dokazuje da je koncipirana kao poduzeće i da joj je to važnije od onog za što se deklarativno zalaže. Jedno misle, drugo pričaju, a treće rade.

Što vas je okrenulo od IDS-a?
– Nije do toga došlo odjednom. Skupljalo se to nezadovoljstvo u meni malo po malo. Skupljalo, skupljalo i puklo. Tada sam javno u »Glasu Iste« priznao da sam popušio svoje ideale. Istrijanstvo me nikako ne određuje. Ja sam samo ovisnik tog prostora življenja. To je ono što me određuje. Ali »tutto mondo e un paese«, cijeli svijet je isti, cijeli svijet je jedno selo, jedino što se ja u Istri bolje osjećam, prijatnije mi je i to je sve. Istra je jako gostoljubiva ili zbog toga se pojavio konobarski sindrom. Paket servilnosti. Istra je kao i svaka druga regija. Nema neke posebne razlike od drugih regija, samo je svi mi u Istri idealiziramo. No, nismo mi jedini. Tako rade i Dalmatinci i Zagorci i svi ostali sa svojim regijama.

Zbog svega toga osnovali ste i vodite Ligu za borbu protiv turizma?
– Ma ne. Nije turizam toliko kriv koliko mentalitet. Turizam je neutralan: koliko dobar toliko i loš. Loš zato jer je super za nepismenost i neobrazovanje i za sve što čovjeka pretvara definitivno u robu, u ovom slučaju u konobara koji nikako da napravi taj iskorak po kojem bi došao do nekih viših sadržaja. Jer ovako mu je super: ima zimmer frei, ljeti radi, po zimi se razbija alkoholom, knjiga ga ne interesira jer koji će mu k.... knjiga i obrazovanje, što će on učit i razbijati time glavu a da mu to u životu nikad ne koristi. Obrazovani i intelektualci su danas u našem društvu građani drugog reda. Obrazovanje i znanje se nimalo ne cijeni. Danas je važno da si mlad, da dobro izgledaš, da se uvlačiš šefovima bez nekih svojih misli i ideja na poslu, bez savjesti, poštenja i ideala, jer to je danas nepoželjno. To je danas posve normalna stvar i nitko i ne misli da može biti drukčije ili da ponudi nešto drugo. To je neopisivo perverzna situacija u koju su svi utonuli i žive rutinski po njenim pravilima.

Govoreći o elitnom turizmu moramo napomenuti da je Papa istina bio tri puta u Hrvatskoj ali i tri puta u Istri...
– Ha, ha, ha... To je bio naš prijatelj, jedan slovenski glumac koji savršeno imitira Papu, toliko dobro da izgleda više Papa nego sam Papa. Zbog tog »pastoralnog posjeta« je bilo problema, a i mora ih biti jer Crkva je dogma i samo dogma i tako će uvijek biti. Crkva je popizdila kad smo doveli »Papu« i vjerujem da im je poslije bilo krivo što su bili protiv Pape. S tim su nam učinili takvu reklamu kakvu nikad dotad nismo imali.

Mnogo nastupate zajedno sa Markom Breceljom »slovenskim Franci Blaškovićem«. Što vas to toliko veže?
– Brecelj je sigurna vertikala u svakom pogledu, borac, čovjek pun energije, volje i želje, čovjek koji ima nešto od sindroma vođe. Ima u sebi ono nešto iskonski pošteno i ne libi se reći naglas sve što misli. On je horoskopski Bik, dok sam ja horoskopski Rak. Ja ne mogu biti tako ozbiljan kao on jer me strah svega što u sebi ne sadržava humor, ironiju i autoironiju. Ni ja ni on ne želimo biti svrstani u neke ladice jer bi se tamo osjećao grozno. I on i ja više smo voljeli kad nas je prije dolazilo slušati samo »petoro« ljudi. To su bili oni koji su iskreno volili ono što mi radimo, bili smo istog svjetonazora i emocionalnosti kao i mi. Sad imamo dobar dio pomodarske publike koja dolazi da vidi Marka Brecelja ili Francija Blaškovića a ne da čuje ono što imamo za reći. Iskreno: dobar dio moje sadašnje publike ne razumije uopće ono što ja radim.

Vinko Peršić - Novi list

Objavljeno 31.03.2006.