Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Nema više Buena Vista Social Cluba

Nema više Buena Vista Social ClubaKad se spomene Buena Vista Social Club — ime koje je posljednjih godina postalo opće mjesto bilo kakvog razgovora o glazbi koji nadilazi nivo lakoglazbenih festivala — moglo bi se mirne duše parafrazirati Dostojevskog i njegovu čuvenu izjavu kako je cijela ruska književnost izišla iz Gogoljeve Kabanice. E, pa cjelokupni val cubane koji je naplavio svijet od Los Angelesa do mongolske stepe izišao je iz kabanice koja se u ovom slučaju zove baš Buena Vista Social Club, s nosača zvuka čija je postava za snimanja 1996. u havanskom studiju Egrem izgledala prije kao raspjevana proslava šezdeset godina mature nego kao skup koji će promijeniti glazbenu sliku kraja stoljeća.

Novi val interesa za Buena Vista Social Club obnovio je Wendersov dokumentarac iz 2000. godine, film koji daje zanimljiv šlagvort za rekapitulaciju zapravo vrlo kratkog trogodišnjeg razdoblja u kojem je kubanska glazba postala fenomen koji je znatno nadišao okvire glazbe i uspostavio se kao sociološka činjenica. Točnije kao jedino efikasno cjepivo protiv posvemašnje globalizacije koja je posljednje desetljeće poništila svako pravo na različitost. Zahvaljujući upravo interesu koji je potakao 14 pjesama snimljenih na Buena Visti, world glazba koja vlada i složenijim ritmovima od četveročetvrtinskih i rijetko se služi engleskim jezikom najednom je dospjela u vrhove najslušanijih nosača zvuka, a Segundo, Ferrer ili zapadnoafrikanci Cheikh Lo ili Baaba Maal od anonimusa čije su glazbene pokušaje poznavali tek susjedi postali su imena koja su u svakom kraju svijeta u stanju okupiti desetke tisuća slušatelja.

A sve to zapravo dugujemo Ry Cooderu koji je u Havani skupio glazbenike čija je slava, činilo se, odavno prošla. Umjesto salse koja se tih dana znala naći na svjetskim top-listama, Cooder se odlučio vratiti gotovo pola stoljeća unatrag u zlatne kubanske pedesete odakle je izvukao glazbu koja je i na samoj Kubi padala u zaborav.

Mnogi mu mlađi Kubanci zamjeraju što se nije obazirao na recentniju glazbu i trendove, ali Cooder je uspio u onom što je htio: stvorio je dokument jednog vremena koji u nešto osuvremenjenoj produkciji funkcionira savršeno i u vremenu techna i hip hopa, štoviše pokazuje se kao sigurno utočište od novih često pomodnih trendova i humpa cumpa ritmova za brzu konzumaciju. Nakon Buena Viste nastala je poplava kubanskih izvođača, a gotovo svi s nosača zvuka koji je postao rodonačelnik žanra — pristanemo li toliko glazbenih oblika svrstati u zajednički žanr — snimili su svoje nosače zvuka. Godinama kasnije jasno je da nijedan od tih discova nije nadmašio kvalitetu genijalnog Buena Viste, koji je jednostavno toliko sabijen i moćan da se iz njega još cijeli decenij ili dva — čak kad i svi njegovi sudionici pomru — mogu vaditi gotovo zaboravljeni oblici poput sona ili bolera i obrađivati dok god to tržište hoće.

Do pojave Buena Viste, svijetom world glazbe dominirali su Irci koji nakon njega bilježe nagli pad interesa, a vrlo brzo zanimanje se s Cube — police su jednostavno postale zatrpane hiperprodukcijom svega i svačega što se može izvesti na španjolskom — prebacilo na zapad Afrike (zahvaljujući Peter Gabrielovoj etiketi ”World Music”), da bi Wendersov film cijelu stvar vratio na početak.

A početak je zapravo bio u stvaranju kluba zatvorenog tipa koji se odlikovao navodnim lijepim pogledom, 1932. godine. U vremenu u kojem je, kako bi se ugodilo brojnim američkim turistima, obilovalo klubova ”samo za bijelce”, Buena Vista bila je klub nastao kao drzak odgovor na takvu politiku, pa su u njega mogli ući isključivo crnci. Ovo rasadište kvalitetne glazbe zatvoreno je 1962., opet iz rasnih razloga — naime nakon revolucije iz 1959., svi su klubovi bili otvoreni i za crne Kubance pa više nije bilo razloga da se okupljaju na nekom posebnom mjestu.

Obnovljeni interes za Kubu do kojega je došlo preko glazbe osim što je natjerao američke vlasti da ublaže embargo prema otoku, preko turizma je počeo donositi prosperitet zemlji nezapamćen u povijesti glazbe. Blagotvoran utjecaj albuma osjetio se i znatno izvan Kariba.

Oko ključnog world albuma devedesetih — i to ne samo u svijetu worlda — isplele su se mnoge legende, od toga da su svi ti glazbenici bili potpuno zaboravljeni i siromašni pa do pomisli kako ta glazba i danas prosperira na Kubi. Osim Ferrera kojega je Cooder jedva pronašao kao čistača cipela u mirovini i koji nije javno pjevao desetljećima svi su ostali — Gonzalesi (Ruben i Juan de Marco), Segundo, Omara Portuondo, Ochoa, Torres... — bili imena poznata u Havani i često su nastupali, doduše ni približno pred brojem slušatelja pred kojim kasnije nastupaju. Istina Ruben Gonzales je u to vrijeme bio bez klavira (stradao je u tropskoj oluji), ali je redovito vježbao u obližnjem klubu. Nisu ni bili siromašni (opet s izuzetkom Ferrera) kao što sugerira Wendersov film, ali nisu bili ni dobrostojeći kao danas kad Segundo ljetuje u najskupljim kubanskim ljetovalištima zasluženo grijući stare kosti između dvije svjetske turneje. I dok danas svi ti glazbenici jako poštuju Coodera, znatno su manje zadovoljni Wendersom, njegovim radom i slikom koju je stvorio o njima i Havani. Ako baš hoćete čuti jedan komparativni sud o nosaču zvuka i filmu: dok će kompakt disk s legendarnih 14 brojeva ostati kao važna činjenica glazbenih trendova na kraju dvadesetog stoljeća, Wendersov film, osim kao egzotična vizualna razglednica za ljubitelje toga zvuka, neće ostaviti toliko traga. Nitko iz Wendersove filmske kabanice vjerojatno neće izaći, ali treba mu priznati znatan doprinos još jednom obnovljenom interesu za veliko glazbeno djelo grupe glazbenika starije životne dobi koji su odbili ostariti.

Početkom milenija na Amazon.comu, najvećem Internet tržištu knjiga i nosača zvuka, najprodavaniji kompakt disk bio je upravo Buena Vista Social Club. Album je ovjenčan nagradom Grammy, te prodan u višemilijunskoj nakladi. Za album ”Buena Vista Social Club” Ry Cooder je izjavio — To je jednostavno najbolja stvar koju sam ikad napravio, najveće glazbeno iskustvo u životu.

Posljednjih je godina preminulo nekoliko ključnih članova grupe, među kojima su pjevač, gitarist i harmonikaš Compay Segundo (umro u 95. godini), pjevač Ibrahim Ferrer (umro u 78. godini) te pijanist Ruben Gonzales koji je preminuo u 84. godini, a 23. ožujka, u 88-oj preminuo je Pio Leyva, vodeći autor i pjevač skupine Buena Vista Social Club.

Jasen Boko

Objavljeno 31.03.2006.

Vremeplov

CD-i... Potpuno korporativni proizvod. izgledaju prejeftino i bez duše, ne mirišu na ništa.
Evan Dando (Lemonheads)