Anthrax – Worship Music – Nuclear Blast

Nakon dvadeset i jedne godine kada je izašao album ’Peristance of Time’ sastav Anthrax je izdao novi album sa pjevačem Joey Belladonnom. Album se zove ’Worship Music’ i bio je spreman za izlazak prije dvije godine kada je iza mikrofona stajao Dan Nelson, čovjek koji je odigrao epizodnu ulogu u skoro trideset godišnjoj povijesti Anthraxa i s kojim se članovi benda nisu najbolje razišli.

Iako su Anthraxi prvo željeli uključiti kao vokala Johna Busha koji je zamijenio Belledonnu 1992. godine, on je odbio poziv. No nakon preslušanog albuma čini se da je tzv. ”spas u zadnji čas” ili ”posljednja slamka” ili neka slična fraza postao pun pogodak, budući je bendu povratio izgubljeni identitet.

Naime, iako su s Bushom snimili odličan album ’Sound of White Nosie’ i još nekoliko vrlodobrih albuma, upravo je Belladonnin visoki, melodiozni glas razlikovao Anthraxe od ostalih Thrash metal bendova, gdje su pjevači ili pjevali u srednjem registru ili prijeteće režali ili visoko vrištali, ali bez melodije i kontrole glasa. Bush naprosto nije mogao hvatati Belladonnine visoke harme. I sad se Joey vratio i bend se vratio iz mrtvih snimivši upravo takav melodiozan thrash metal album.

Pa krenimo sa seciranje ’Worship musica’...

Album otvara Twin Peakovski instrumental ’Worship’. Referiranje na Twin Peaks nije nikakva novost za Anthraxe, budući su na spomenutom albumu ’Sound of White Noise’ snimili laganicu ’Black Lodge’, koja je očito inspririrana Lynchovim remekdjelom.

Iz napete atmosfere nas prene tzv. Blast beat bubnjara Charlia Benantea i kreće rasturaljka ’Earth on Hell’. Pjesma je ugrubo rečeno podijeljena u dva ritmička dijela, ultra brzi i nastonirani umjereni na refrenu. Time pjesma ne gubi ništa od žeštine, nego još dodatno pojačava energiju što, ako se prepustite, dovodi do toga da se tijelo nekontrolirano trza kao u nekom voodoo transu, a kad prođe broje se modrice. Dakle, otvaranje albuma nije moglo biti bolje, Twin Peaks, thrash i nastonirani groove.


Slijedi nam pjesma ’The Devil You Know’, koja je pravi Heavy Metal hit. Zapaljivi refren, melodični heavy rifovi, prava za skakutanje i pjevušenje. Totalni radijski ili TV hit, ipak budući znamo kako je medijima samo u interesu zaglupljivat ljude šopajući ih smećem, jasno nam je da će Anthraxi samo čudom dospjeti na neki mainstream medij, ali takvi mediji su već skoro svi propali, pa je zvati ih mainstreamom sada samo riječ iscrpljena od svog značenja. Ukratko, prava poezija.

Nakon ovog hita, slijedi nam još jedan ’Fight Them Till You Can’ što je prva stvar koju je bend pustio na opticaj preko interneta i jasno je zašto. Upravo ta pjesma najbolje odražava izgubljeni (sada pronađeni) identitet sastava, thrash metal i melodijsko visoko pjevanje. A kako se tekstualno radi o sukobu sa zombijima, teško je ovu pjesmu ne zavoliti. Meni možda najdraža na albumu, iako joj je opaki konkurent ’Earth on Hell’. Opaska, glavni riff neodoljivo baca na voklanu melodiju pjesme ’Gridlock’ s albuma ’Persistance of Time’, ali to je ipak njihova pjesma.

Nakon ovakvog furioznog početka, album se usporava. Stižu nam akustične gitare, violončela i slične fensi stvari za epske pjesme. Prva od epskih je ’I’m Alive’, intro na akustarama, Maidenovski lijepa pjesma za mlađe generacije odgojene na videoigricama sa zmajevima, amazonkama, zlim volšebnicima i barbarima. Iako riječi vjerojatno nisu DnD, filing pjesme je takav, a tu se spominju neki demoni i valjda se odnosi na one prave Azazele &co., a ne na alkohol i druge opijate.

Slijedi kratki instrumentalčić ’Hymn 1’ s nekakvom zvonjavom i violončelima (koje je sastav već upotrjebio na starom klasiku ’Be All End All’ s albuma ’State of Euphoria’). To je uvod za još jednu epsku pjesmu ’The End’, koju su članovi benda posvetili metal legendama Ronnie James Diou i Dimebag Darrellu. Napomenimo kako je gitarista Anthraxa Scott Ian izjavio da mu je to najdraža pjesma koju je ikada napravio. Pjesma ima emotivni refren, a čak niti nema toliko akustike već se radi o nabrijanoj pjesmi srednjeg tempa, s jakim refrenom, a Beladonna svojim izvrsnim vokalom vodi tu pjesmu sigurno do velikog finala, dok gitare pršte u tercama.

Nakon epskih stvari vraćamo se Thrashu pjesmom ’The Giant’ koju su mnogi fanovi po raznim forumima već istakli za jednu od najboljih stvari na albumu. Po strukturi slična je uvodnoj ’Earth on Hell’, znaći kontrasti između speed žestine i goove težine, ali agresivno od početka do kraja. Posebno me u ovoj stvari oduševljava bubnjanje, i precizni rezovi na gitarama, savršeno aranžirano.

Ponovno imamo kratki instrumentalčić, ’Hymn 2’ (što oće reći solo na dobošu) koji nas uvodi u pjesmu ’Judas Priest’. Dakle kako samo ime kaže pjesma je inspirirana legendarnim britanskim metal bendom i posjeduje te karakteristike, melodičnu međuigru gitara, ali na kraju krajeva glavni riff je tipčan Anthraxovski disonantni ribež.

Pjesma ’Crawl’ je zapravo grunge stvar, hibrid između Soundgardena i Alice in Chains. Pjesma je dobra, ali odskače od uber metal filinga albuma. No moguće da postane jedna od onih stvari koje zavolite tek godinu dana nakon slušanja albuma i od tada vam postaje najdraža, ali da bih to znao moram pričekati još godinu dana i u to vrijeme tu i tamo baciti uho na ’Worship Music’, no sudeći po iznimnoj kvaliteti albuma to neće biti težak i neugodan zadatak.

Uvodni riff za sljedeću pjesmu ’The Constant’ neodoljivo podsjeća na Panteru, no refren je pravi Anthraxovski iz faze ’Sound of White Noise’ (pjesma ’Potters Field’), ali ovaj put sa Joeyem na vokalu, a tu i tamo se ubace dvanaestica akustare kako bi popunile harme. Lijepa groove metal pjesma.

I za kraj je ostavljena još jedna grooviana, kostolomac ’Revolution Screams’.

Kao što sam spomenuo radi se o uber metal albumu koji ponovno vraća snagu Anthraxu ponajviše zbog izvrsne vokalne izvedbe Joeya Belladonne i savršeno aranžiranih pjesama. Jedina zamjerka albumu je dinamička struktura istog ili drugim riječima, ono kako su pjesme posložene. Naime na samom početku albuma su najbrže stvari, odnosno thrash metal, dok drugi dio čine epske heavy i groove metal kompozicije pa se gubi onaj početni udar. No s druge strane svaka pojedina pjesma je potencijalni hit (ako ta riječ u današnjem vremenu išta znači, budući su svi današnji hitovi samo isforsirani proizvodi diskografske mafije). Možda bolje reći ’All Killer, no Filler!’.

Marin Tomić

Objavljeno 21.09.2011.