Riječki glazbenici – Pioniri rocka bivše države

Prije pedesetak godina Rijeka je izgleda kao grad iz snova – plesalo se i sviralo na svakom koraku, kao što nam je to rekao Srećko Cuculić, poznati riječki književnik, sve je bilo puno sporije, puno romantičnije. Riječani su šezdesetih mogli zaplesati na najmanje 18 plesnjaka, u rock su ih uveli ”Uragani”.

Riječka je luka po mnogočemu odredila život stanovnika grada na Rječini. Neke je hranila na egzistencijalnoj razini, a neke na duhovnoj. Ovo je priča o potonjima koji su upravo posredstvom pomoraca dolazili do toliko željenih i sanjanih stranih glazbenih uradaka na temelju kojih su stvarali svoj glazbeni izričaj. Riječki su zvuk začeli oni s kraja pedesetih, a nastavile sve nadolazeće generacije. Zvuk se brusi još i danas, a kako je Rijeka u ondašnjoj državi postala prvi grad sa zapadnim štihom, ispričali su nam brojni akteri ondašnje rock and roll scene. Ispričao je to i film redatelja Bernardina Modrića ”Ritam rock plemena”, za kojeg je scenarij napisao Koraljko Pasarić.

Napredni Riječani

Kako je glazba samo produkt vremena u kojem je nastala, vraćajući se pedesetak godina u prošlost pokušali smo oslikati Rijeku od kraja pedesetih do početka sedamdesetih. A Rijeka tog vremena iz današnje perspektive izgleda kao grad iz snova. Plesalo se i sviralo na svakom koraku, riječki su glazbenici bili pioniri rocka ondašnje države, a ostalo pa, ljubilo se i zaljubljivalo kao i danas, ali, kao što nam je to rekao Srećko Cuculić, poznati riječki književnik – sve je bilo puno sporije, puno romantičnije. Riječani su šezdesetih mogli zaplesati na najmanje 18 plesnjaka, u rock su ih uveli ”Uragani”, uživali su u glazbi ”Boema”, ”Henrika III”, ”Kristala”, ”Sirena”, ”Plavih zvijezda”, ”Grupe 777”, ”Sinova mora”, ”Toysa” i drugih. Darko Glavan, poznati glazbeni kritičar i riječki dečko pak kaže kako Riječanima tada nisi mogao podvaliti staru glazbu – sviralo se ono što i u svijetu. Ili – prekjučer na Radio Luksemburgu, a večeras na nekom od riječkih plesnjaka.

”Uragani” začeli riječki zvuk

Nakon faze kopiranja i reproduciranja tuđe glazbe, došla je ona autorska, a ”Školjka” ili ”Debora”, hit pjesme ”Uragana” začele su riječki zvuk. Glazbenu scenu pratila je i ona likovna, književna, ma život u Rijeci bio je podcrtan umjetnošću. Rijetki su pripadnici ondašnje generacije koji se ne sjećaju ”Sjela 18”, showa kojeg su prekopirali Talijani u svojoj kultnoj ”Domenici in”.

A onda je krajem šezdesetih i u Rijeku stiglo flower-power doba, iskristalizirali su se bendovi nalik Triju Neda, Miljenko i Dario, zavladali su hipici. Nakon psihodelije, eto u Rijeci i simfo-rocka, odnosno benda imenom ”Vrijeme i zemlja”, s kojim završava prva faza riječkog zvuka i počinje ona žestoka, do današnjih dana toliko specifična za lučki grad imenom Rijeka.

Dalibor Brun, svevremenski dečko čarobnog glasa, svojim je vokalom obilježio ne samo ”Uragane”, već i ”Boeme”, ”Henrika III”, ali i ”Korni grupu”. Kaže da je tek s ”Boemima” počeo pjevati ono što voli, odnosno žestoki rock. Kad bi se Brun, neovisno u kojem bendu stajao za mikrofonom pojavio na nekom od riječkih mjesta za svirku, to je mjesto, kažu upućeni, bilo dupkom puno. To zorno ilustrira i ovaj Brunov nastup na Korzu.

Ante Škrobonja – utemeljitelj rock fotografije

”Uragani” su imali sreću jer su imali Antu Škrobonju, a Ante Škrobonja osim što je snimio preko petsto fotografija ”Uragana”, i zabilježio sve postave i faze banda, s Dariom Ottavianijem, Mariom Pehardom i Sašom Sablićem krajem 1960. utemeljio je te iste ”Uragane”. Prvi koncert ”Uragani” su odsvirali u prosincu 1961. postavši tako prvi r’n’r band u ondašnjoj državi. A Ante Škrobonja utemeljitelj rock fotografije u toj istoj državi. Na upit koja mu je najdraža fotka ”Uragana”, bez dugog razmišljanja kaže:
– Ona na kojoj se vide kolica natovarena bubnjem i instrumentima, a ”Uragani” trče niz Via Romu. Meni je to antologijska fotka. (Color fotografiju u prilogu članka snimio je Ante Škrobonja)

Oduvijek su glazbenici glasili za dečke s puno žena, no upitavši Daria Ottavianija jednog od osnivača ”Uragana”, prvog rock banda u ondašnjoj državi, vrijedi li ta izreka i za ”Uragane”, on se od srca nasmijao i rekao:
– Hm, samo ću reći da je trojica od nas oženila djevojke s kojima je bila i prije slave. Uostalom, nijedna djevojka zdravog razuma ne bi se zaljubila u glazbenika jer to znači svaku večer sjediti dok on svira, trpiti njegova izbivanja, vrijeme koje provodi na probama, i na kraju nikad kući, jer taj glazbenik mora i instrumente pospremiti. Mislim da ta izreka ne stoji, bar nije stajala u ono vrijeme. Tako kaže Dario, no ova fotografija kazuje drugačije, a i kuloari pričaju da je bio vrlo, vrlo omiljen među nježnijim spolom.

”Kristali” omiljen bend ondašnje Rijeke

”Kristali” s Ronaldom Šusterom za mikrofonom, Josipom Forenbacherom Pepijem na saksu i Mirkom Sertićem na gitari bili su omiljen bend ondašnje Rijeke. A kako se zavađalo uz omiljeni bend doznali smo od Srećka Cuculića:
– Pod jedan morao si biti često na Korzu i ”razgledavati” šetačice, potom za onu koju registriraš kao najdražu saznati kamo ide na plesnjak, onda i ti na isto mjesto. Kad dođeš, zamoliš ju za ples. Ona pristane, a na tebi je da ju zadržiš uza sebe. Dečki su svirali set od tri stvari, pa pauza i ta pauza je bila bitna. Ukoliko si imao dar govora, pričao si dok ne bi počeo set od nove tri, pa si ju opet zavrtio. Ukoliko ne, ona bi odlepršala, a da si ju osvojio znao bi kad bi došlo vrijeme za ”dame biraju”. Mi smo to zvali ”damen bal”. Ukoliko bi i ona tebe izabrala, stvar je bila riješena.

Svaki je plesnjak bio drukčiji

Moj prvi plesnjak datira iz 1953. godine, a radi se o prostoru tzv. ”Crtaonice” u 1. riječkoj gimnaziji, kaže riječki književnik Srećko Cuculić i nastavlja:
– Uvijek se u Rijeci moglo plesati na barem 18 mjesta. Poznati su bili plesnjaci u ”Sušačkoj gimnaziji”, na Omladinskom igralištu, u Circolu, Trsatskoj čitaonici, ”Taliji”, Radio stanici na Kozali, ”Husaru”, Tenisu na Pećinama, zametskom Domu, Indeksu, Grčevu, Nafti, Klubu Pomoraca, Transjugu, Novom listu, te u hotelima Neboder, Park i Jadran. I svaki je plesnjak imao nešto drugačije. Primjerice u Transjugu je podij visio, i to fanjski, ali nama to nije ni malo smetalo. Sjećam se, jedinu sam košaricu dobio na ”Nafti”, jednom smo u ”Circolu” čitavu večer plesali i pjevali samo onu stvar ”Marina, Marina”, a jedan ples u ”Indeksu” pamtit ću čitav život. Nije da mi se te večeri baš išlo u Indeks i došao sam pred sam kraj. Čim sam ušao zapazio sam jedne zelene oči u modroj haljini. Plave haljine već odavno nema, a zelene oči gledam već 45 godina, prisjeća se Srećko.

”Sjelo 18” – urnebesni show

Svaku nedjelju od 10 do 12 sati, u prostoru amaterskog kazališta ”Viktor Car Emin”, kasnije i u današnjem HKD-u, te Kinu ”Jadran” ekipa mladih entuzijasta pod okriljem ”Studija” i ”Večernjeg lista” priređivala je urnebesni show, za kojeg se uvijek tražila karta više.

A od Jadranke Čubrić, koja je uz Silvija Tomaševića, Gordanu Benasi, Gordanu Ožbolt, Josu Povrženića, Olivera Mlakara, te mnoge druge bila voditeljica događanja i glavna zvijezda ondašnje Rijeke, doznajemo da je to bio mukotrpan, ali i prekrasan posao. ”Sjelo 18”, mnogi tvrde, prekopirali su Talijani u svojoj ”Domenici in”. Počinjalo je glazbom, potom je slijedila rubrika zvana ”Literarni kutak”, pa red glazbe, potom ostale grane umjetnosti, a tu je i rubrika ”Kožna fotelja” u koju su sjedali oni koji su taj tjedan svojim radom to i zaslužili. Sjelo je imalo i svoj bend – ”Mušketiri Sjela 18” u kojem su svirali najpoznatiji glazbenici grada, muzičari iz svih bandova. Imali su i go go plesačice, a gledateljstvo je podižući pločice s ocjenama biralo pjesnika, glumca ili pjevača tjedna. Počelo je negdje ranih šezdesetih, a održavalo se sve do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U kasnijem periodu, zbog velikog zanimanja publike Sjelo 18, nakon riječke matineje, nedjeljna popodneva uveseljavalo je u mjestima diljem današnje Primorsko-goranske županije.

– Znali smo obaviti riječki nastup, potom u 17 sati biti u Čabru, a već u 19 u Delnicama, kaže Jadranka i prisjeća se rada s redateljima Perom Zlatarom i Antonom Martijem. Kaže da ju je Marti često za čitalačkih proba lupao štapom po leđima, ne bi li popravila svoje držanje dok stoji na pozornici.

Seksa i droge samo u natruhama

Ako je suditi po izjavama onih koji su riječku glazbenu scenu živjeli u flower-power dobu, onda se ona uzrečica sex, drugs, and rock&roll, i ne bi mogla u potpunosti prikrpiti Rijeci. Kažu, glazbe je bilo u izobilju, a seksa i droge u natruhama. Za razliku od početka šezdesetih kad je omiljeno piće mladeži bila kokta i čašica vermuta, krajem šezdesetih alkohol je neznatno postao popularniji, ali narkotici baš nisu imali prođu.

Plesnjaci koji su nekad ”radili” do 22 ili eventualno 23 sata, sad su produžili radno vrijeme na pola noći, možda jedan i to je bilo to. Jedina sličnost sa svijetom, osim one glazbene, bio je stil odijevanja i češljanja. Početak i sredinu 60-ih obilježila su svjetlucava odijela, potom traperice, a kraj traperice na trapez i šarene košulje. Robert Funčić, u filmu ”Ritam rock plemena” priča kako mu je otac iz Njemačke poslao košulju na cvjetiće i narančaste hlače, a to obući i otići u školu bio je za ono vrijeme pravi poduhvat, odnosno iziskivalo je veliku hrabrost. Malo kasnije čitava Rijeka zašarenila se i zalepršala na zvuku psihodelije.

Slavica Mrkić Modrić / Novi list - Ri-rock.com

Objavljeno 02.09.2006.