VLADO SIMČIĆ VAVA, LAUFER - Kemija je isparila

Nakon gotovo desetogodišnje glazbene pauze, riječki »Laufer« održao je dva dobra povratnička koncerta od kojih su posljednji upriličili na nedavnom festivalu »Fiju Briju«.
Puna dvorana zagrebačkog Doma sportova toplo je primila »Laufer«, rock bend kratke, ali vrlo plodne glazbene karijere. Povratak »Laufera« na domaću rock scenu, ovih je dana popraćen i objavljivanjem kolekcije »Epitaf« koja donosi njihove najizvođenije pjesme. Kompilaciju »Epitaf« pripremio je Vlado Simčić Vava, gitarista »Laufera«, a objavila je diskografska kuća Croatia Records.

Povratak »Laufera« te kolekcija »Epitaf« povod je razgovora s Vavom koji upravo završava svoj prvi samostalni album.

U minulih godinu dana, članovi grupe »Laufer« okupili su se već dva puta, za 25. »Ri Rock« i povratnički »Fiju Briju«. Kako ste vi doživjeli oživljavanje »Laufera«?
– Osobno mi je bilo udobnije na »Fiju Briju«. Ipak, »Ri Rock« je bio snažno lokalno obojen i tim je više među nama bio prisutan strah od prijema kod publike. Doma je najteže. Tako je uvijek bilo, i kad je »Laufer« započinjao svoju karijeru. Kad su »Laufer« prihvatili i u Rijeci, e onda smo znali da će sve biti jednostavnije, mogli smo disati.

Kakvo je danas ozračje među članovima »Laufera«?
– Neke su tenzije među nama bile prisutne tijekom prvih probi. Jer, svatko je od nas imao svoj prijedlog skladbi koje bismo trebali svirati. No, kad smo se popeli na binu, osjećao se dio one kemije koja nas je svojevremeno i povezivala. Sve to, naravno, nije isto kao nekoć. Nismo niti mi isti. Svatko se od nas drastično promijenio. Osim toga, godinama nismo svirali zajedno, što se vjerojatno moglo osjetiti. No, mislim da smo oba koncerta odsvirali vrlo profesionalno. Osobno, moji su osjećaji bili između velikog uzbuđenja i velikog straha.

Koji je vaš stav spram, evo, već drugog okupljanja benda?
– Strahovito volim te glazbenike. S njima sam, najvjerojatnije, ostvario najviše u svojoj glazbenoj karijeri. Osjećam se udobno u društvu Alena i Ljube na pozornici, a s frontmanom kao što je Damir Urban, glazbenik zapravo i ne treba svirati previše. S druge strane, svatko od nas već godinama živi nekim svojim životom, svira u drugim bendovima i projektima. Uglavnom, nisam siguran da bismo ponovo mogli funkcionirati. Kemija je isparila i ne vidim razlog koji bi nas potaknuo da kao »Laufer« sviramo učestalije od obljetničarskih okupljanja.

Ne vidite poticaj niti u tome što vas je i zagrebačka publika doista dobro prihvatila?
– Nismo ostali ravnodušni i razmišljali smo o tome. Kad smo se spustili s pozornice, troje-četvero glazbenih menadžera prišlo nam je, upitavši zašto ne bismo razmislili o budućnosti »Laufera«. Priznajem, nastup pred osam-devet tisuća ljudi na »Fiju Briju«, koji su nas vrlo korektno prihvatili, ponukalo me na razmišljanje je li dobro da »Laufer« više ne postoji. Teško mi je o tome govoriti, a posebno dvojiti oko toga da li bi se »Laufer« mogao ponovo okupiti. No, ipak, kad o svemu razmišljam hladne glave i gledam dalje, svjestan sam toga da više ne bismo mogli zajedno funkcionirati. »Laufer« se doista razišao u pravom trenutku.

Kako danas gledate na »Laufer«?
– Još uvijek mi nije jasno koliko je bend utjecao na hrvatsku glazbenu scenu. Doduše, od mlađih kolega iz bendova, a koji su danas aktualni, dobivam vrlo pozitivne reakcije u smislu da im je »Laufer« bio važan tijekom njihovog odrastanja. Postoji nekoliko bendova u kojima se možda može osjetiti malo »Laufera«. Ali mi se ipak čini da na niti jedan bend nismo presudno utjecali. Doduše, devedesete su bile prilično konfuzne, ali istovremeno i vrlo napredne. Klinci su dobili mogućnost kućnog snimanja svoje glazbe, informacije su zahvaljujući internetu postale lako dostupne, CD-i se prže. Sve je to puno drukčije negoli kad smo mi stvarali bendove koje smo razvijali na temelju vrlo selektivnog izbora pjesama i glazbenih informacija koje su dolazile u bivšu državu. U ono vrijeme glazbenici su se kretali u nekim lokalnim krugovima, što je razlog stvaranja prepoznatljivog, lokalnog zvuka.

Što je razlog objavljivanja kompilacije »Epitaf«?
– Razlog je vrlo prozaičan; umjesto da smo reizdali »Pustinje«, što sam smatrao otužnim, jer je taj album ipak nešto značio, barem ja tako mislim, odlučio sam prirediti korektan presjek karijere »Laufera«. Izabrao sam onih 15 pjesama koje su nam najčešće bile na repertoaru. Osim njih, uvrstio sam i svoj favorit, pjesmu »Možda«, te neobjavljenu, akustičnu verziju »Pustinja« i još jedan singl.

»Epitaf« je ujedno i zadnji album »Laufera«?
– Naslov kompilacije, »Epitaf«, pažljivo je odabran i on bi nešto trebao sugerirati.

Nakon »Laufera«, vi ste pokrenuli nekoliko projekata. Koliko ste njima bili zadovoljni?
– Kao što je poznato, »Mone« su trajale vrlo kratko. Možda je bolje da nikad nisu niti postojale. Tješi me to što sam na vrijeme došao pameti i ugasio taj bend. Kad sam završio s tom pričom, odlučio sam snimiti samostalni album. No, moj solo album bit će najmanje solistički koji se na diskografskom tržištu može naći. Naime, na albumu svaka pjesma ima drugog pjevača, odnosno pjevačicu. Devedeset posto albuma je snimljeno, ali sam u međuvremenu došao do spoznaje da postoje još neki glazbenici u Hrvatskoj s kojima bih volio surađivati, pa se sve skupa otegnulo i on će biti objavljen negdje u veljači.

Kakav će to biti album?
– Stvarno, ne znam. To je gitaristički album, ali ne u smislu da sam od početka do kraja solirao na gitari. Nikad me takvo što nije zanimalo, jer ja nisam gitaristički virtuoz od čije bi se svirke slušatelji hvatali za glavu. Dovoljno sam loš gitarist da sam svjestan te činjenice i stoga sam se odlučio za autorstvo. Album će sadržavati i filmsku glazbu koju sam radio za debi Predraga Ličanina čiji sam scenarij dobio još prije tri godine i ne znam kad će konačno započeti njegovo snimanje. Uglavnom, bio bih sretan kad bi se album našao između alternativne glazbe i popa, neke su pjesme čak i radiofonične, a imat će i svoje jazz momente. Odnosno, gostovali su riječki jazz glazbenici zajedno s Matijom Dedićem.

DAMIR URBAN O LAUFERU

U posljednjih godinu dana ste svirali dva puta s Lauferima. Zbog čega?

To je totalno završena priča. Bilo je to, otvoreno rečeno, zbog love i nostalgije za nekadašnjim prijateljima. Posljednjih se godina baš i ne družimo koliko bi se prijatelji trebali družiti jer i ne stignemo i jer mislim da i nemamo više previše toga reći jedni drugima. Inače smo danas u jako korektnim odnosima. Što se »Laufera« tiče sad svi kažu da je bio super bend, a svi ti isti kritičari su onda pisali da ja pjevam loše i preteatralno, da su tekstovi pučkoškolski, da je sve to patetično i glupo. Isto tako sam s »Otrovnom kišom« nakon raspada »Laufera« naišao ne samo na neodobravanje kritike koja je tu ploču proglasila nekim mojim ego tripom, već i neodobravanje publike koja me je smatrala za Yoko Ono »Laufera«. Ako sam preživio ta razdoblja, preživjet ću i ovo danas.

Srđan Brajčić / Vinko Peršić NL 01.2005.

Objavljeno 25.01.2005.