The Cult – Bend koji veže strast prema misticizmu i mračnim stranama života
30.rujna 2009. po drugi put u Hrvatskoj nastupa legendarni engleski bend The Cult. Prvi put su nas posjetili 2007. godine sa Scorpions-ima, kad su i pored brojnih tehničkih problema dokazali da su izvanredan rock bend. Frontmen grupe Ian Astbury tada je naglasio kako je bubnjarova majka Hrvatica.
Da ponešto znaju o našim krajevima dokazali su i kada su probleme sa strujom simpatično povezali s radom Nikole Tesle. Nadam se da će ih problemi zaobići ovaj put u Zagrebu i da će nam omogućiti uživanje u glazbi, čiji se spektar kreće od goth himni, kao što su „Spiritwalker“ i „Rain“, do rock spektakla poput „Lil’Devil“ i „Sweet Soul Sister“.
Kroz ovaj bend, od 1983. kad su nastali, prošlo je osamnaest različitih glazbenika za koje današnji članovi tvrde da nisu puno utjecali na stil sviranja, usprkos činjenici da su prošli kroz post-punk, gothic rock, heavy metal i pseudo-misticizam. Čini se da je na njih najviše utjecala glazba šezdesetih i grupa The Doors.
2002. Astbury je, slijedeći stope svog uzora, postao pjevač grupe The Doors, s originalnim članovima Robby Kriegerom i Ray Manzarekom. Tada su se preimenovali u Doorse 21. stoljeća (The Doors of the 21st Century), a nakon toga i u Riders on the Storm.
Na stvaralaštvo grupe The Cult bitno je utjecala i kultura kanadskih indijanaca iz rezervata „Six Nations“. Njih je Ian upoznao s jedanaest godina i od tada je fasciniran njihovim načinom života i razmišljanja, što je na njega ostavilo dubok inspirativni trag.
Iako je The Cult mijenjao ime (od Southern Death Culta i Death Culta do The Culta), stilove i članove, duša benda oduvijek su bili gitarist Billy Duffy i pjevač Ian Astbury. Ovaj tandem uspio je spojiti nespojivo i kreirati prepoznatljiv zvuk. Billy, kao vrhunski gitarist, čiji je uzor bio Jimmy Hendrix, doima se sklon koketiranju s glamurom i mirnijim životom; dok se Ian svojom agresivnošću i autodestruktivnošću udaljava od toga. Zajednička im je strast prema misticizmu i mračnim stranama života, kao i uporno izbjegavanje svega komercijalnog.
Već nakon drugog albuma „Love“, svrstali su se među vladare britanskih i američkih rock-ljestvica. Prije no što su ih različiti temperamenti prvi put udaljili na 4 godine, izdali su šesti studijski album „The Cult“ 1994. godine na kojem je Astbury otvoreno progovorio o tome kako je bio seksualno zlostavljan s petnaest godina, te kako ga je pogodila smrt (od predoziranja) prijatelja i bubnjara Nigel Prestona.
1999. godine Duffy i Astbury ponovno kreću na turneju s matičnom grupom i ostvaruju izniman uspjeh s pjesmom „Painted On My Heart“, pisanom za film „Gone in 60 Seconds“. U razdoblju od 2002. do 2006. bend ne postoji. Na scenu se vraćaju velikom turnejom pod nazivom: „ The Cult: A Return To Wild US Tour 2006“. Krenuli su s postavom koja i danas čini The Cult: basist Chris Wyse, koji je svirao dvije godine s Ozzy Osbourneom; John Tempesta, bivši bubnjar Rob Zombiea i Mike Dimkich na ritam gitari, koji je unio dašak sportskog duha u grupu; s obzirom na njegove iznimne rezultate u trčanju i biciklizmu. Inače, Dimkich ima nadimak The Serb (Srbin) zbog svojih srpskih korijena, dok je Tempesta ponosan na svoje hrvatske korijene.
Vjerujem da će ih nesuglasice i različitosti ponovno usmjeriti ka kreativnosti, te da će njihov iskreni i žestoki zvuk hrvatski HEP ovog puta podnijeti.
Ne treba ih propustiti 30.9.2009. u Zagrebu, jer moćnije zvuče na sceni, nego studijski. Moram naglasiti da je Ian 2007. izjavio kako su oni krenuli kao live bend i da će to i ostati, jer više neće snimati albume. Navodno su revoltirani trenutnim stanjem u rock glazbi.
Diskografija Studijski albumi 1984, Dreamtime; 1985, Love; 1987, Electric; 1989, Sonic Temple; 1991, Ceremony; 1993, Pure Cult for Rockers, Ravers, Lovers, and Sinners; 1994, The Cult (Black Sheep); 2001, Beyond Good and Evil; 2007, Born into This.
Live albumi 1984, Dreamtime Live at the Lyceum; 1993, Live At The Marquee; 2002, Music Without Fear.
Kompilacije 1988, 1996, Death Cult; 1993, Pure Cult: For Rockers, Lovers and Sinners; 1996, High Octane Cult: Ultimate Collection, 1984-1995; 2000, Pure Cult: The Singles 1984-1995; 2000, The Best of Rare Cult.
