Guano Apes su nastali 1994. godine u njemačkom gradu Getingenu, da bi već dvije godine kasnije postali pobjednici na natjecanju bendova s pjesmom „Open Your Eyes” koja postaje hit singl širom svijeta za nepunih godinu dana.
Njihov prvi album „Proud Like a God” (1997) postaje platinast uz singlove „Rain” i „Lord of the Boards”, pjesmu koja postaje svojevrsna himna snoubordera širom svijeta i nepovratno popularizira ovaj sport sve do danas.
Bend se ubrzo uspijeva probiti na veliko američko tržište i Guano Apes sviraju rasprodane koncerte i velike festivale pred desetinama tisuća fanova na svjetskoj turneji od čak 18 meseci.
Uspjeh se nastavlja 2000. godine kada izdaju album „Don’t Give Me Names” s kojeg se izdvaja popularni singl „No Speech”, ali i već kultna pjesma „Big In Japan”, inače adrenalinska obrada drugog čuvenog njemačkog benda Alphaville.
Zanimljivo je da je direkcija Formule 1 nedavno izabrala ovu pjesmu kao zaštitni znak Velike nagrade Japana.
Treći album i po nekim recenzijama, možda i produkcijski najzreliji, „Walking on a Thin Line” iz 2003. godine obilježili su singlovi „Quietly”, „You Can’t Stop Me” i „Pretty In Scarlet”. Ipak, bez obzira na uspjeh, poslije iscrpljujućih turneja i objavljivanja kompilacije najvećih hitova, Guano Apes 2005. godine donose odluku da se povuku sa scene i posvete svojim solo karijerama.
Sandra Nasić 2007. godine objavljuje album „Signal” koji popularnu adrenalinsku divu predstavlja u jednom drugačijem svijetlu, dok se ostali članovi okupljaju u bendu IO koji 2008. godine izbacuje svoj debi ’’For The Masses”.
Vijest o okupljanju benda u 2009. godini brzo se širi i Guano Apes potvrđuju svoj povratak i planove za novi album koji nosi naslov po dijelu grada Los Angelesa, famoznom Bel Airu. Ovaj dugo očekivani i četvrti po redu studijski album, potpisuje trenutno jedan od najtraženijih evropskih producenata Jon „Joshua” Schumann (Mew, Kent, Carpark North...), te producenti i studijski inženjeri Tom Lord-Alge (U2, Coldplay, Oasis...) i Randy Staub (Metallica, Nickelback, Alice in Chains...).
”Nirvana nikada nije bila konvencionalan rock bend. To je bilo nešto... čudno. Jeste li vidjeli te live snimke? Ja sam imao 22 godine i sve to mi je uglavnom bilo nevjerovatno zabavno. Bili smo tri smiješna tipa koje sviraju svoju glazbu što je, uostalom, jedino i važno. Tek kasnije i bez naše želje se dogodilo to da je Nirvana na neki način postala dijelom ovog svijeta. Dave Grohl (Foo Fighters, Nirvana)
