Intervju: Mladen Ilić - ’’Sam izlazak albuma meni je već velika pobjeda’’

Album „Kao psi“ izašao je koncem prošle godine pod etiketom Dallas records. Čitava priča oko grupe Psi i snimanja njihovog albuma vrlo je intrigantna i neobična, stoga smo dogovorili intervju s frontmenom grupe Psi, Mladenom Ilić kako bi čuli sve zanimljivo što se događalo oko benda svih ovih godina i što je članove potaknulo konačno objavljivanje materijala.


RiRock.com: Molim te da na početku riješimo možebitne nedoumice između imena bendova Psi i Pasi, kako ne bi bilo zabune?

Mladen Ilić: Pasi su nastali kada Psi više nisu svirali. Ne znam puno o njima, osim da sviraju punk (ili žešći pop – vrag bi ga znao kako više nazivati bilo koji stil). Prema onom što sam čuo preko Youtube, mogu reći da nemamo nikakvih dodirnih točaka. S njima nemam nikakvih problema, osim što se trudim da ne govorim na način da nenamjerno proizvedem zabunu, kao npr. da kažem: „ Izašao je album Pasa“. Moram reći“ „ Izašao je album grupe Psi“ ili možda kraće: „Izašao je album Psi-a“ Grupa Psi su: Mladen Ilić, gitara, vokal; Neven Beljan – bas, back vokal; Dario Škrobonja – bubanj, back vokal.


RiRock.com: Može mali uvod o postanku banda, budući je nastao sada već davne 1989. godine. Mnogi tadašnji klinci sada su stasali u nove konzumente glazbe, stoga bi bilo zgodno vratiti se malo unatrag. Možeš li stoga podijeliti s nama uspomene vaših početaka, kao benda. Kako je sve išlo?

Mladen Ilić: Početak ideje o grupi Psi, poklapa se sa smanjenom aktivnosti grupe Paraf, u kojoj sam tada bio gitarist (od 1984. godine – a moglo bi se re reći da sam to i danas, budući se čini da Paraf još nije ugašen, s obzirom na nekoliko prigodnih okupljanja i koncerata u 2008. i 2009. godini). Nakon što je Paraf, u kolovozu 1987. održao „zadnji“ koncert, u Osijeku, nastupila je duža pauza u kojoj su Zdrave i Vim Cola ostvarili najbitnije životne siljeve, uplovili u bračnu luku, isplanirali prinove itd., a ostali članovi krenuli u realizaciju svojih poslovnih planova. Ja sam se ponovno priključio svojoj prvoj grupi, Konjak (cijelo vrijeme smo u kontaktu), pa je Konjak održao tri-četiri probe u originalnoj postavi. Tom prilikom smo i prearanžirali Konjakovu najpoznatiju pjesmu „Ona i ja“, koja se našla i na albumu „Kao Psi“, grupe PSI. Nakon tih početnih par proba, odustali su gitarist Sanjin i bubnjar Staša, ali Neven Beljan (bas) i ja odlučili smo da i dalje želimo svirati, te smo krenuli u potragu za novim bubnjarem. 1989. godine smo dogovorili suradnju s Dariom Škrobonja, pa se ta godina može uzeti kao vrijeme nastanka grupe. Inače Dario je jedan od osnivača grupe Laufer. Ime Psi je nastalo u jednom razgovoru, ne sjećam se točno svih detalja. Nešto kao, budući smo trio, ime mora biti kratko, britko, i oštro, kao naša muzika. Neko je rekao: „Kao oštar pas“. Psi – nije loše. Tako je ostalo.


RiRock.com: Da li se sjećaš kako je izgledao Vaš prvi nastup? Pokušaj nam dočarati to vrijeme.

Mladen Ilić: Godine 1990. grupa se prijavljuje na RI ROCK, na poznatu smotru riječkih bandova, koji je te godine imao malo drugačiju koncepciju i oblik u odnosu na prijašnje. Nekada su u dvije večeri scenom prodefilirali gotovo svi prijavljeni bandovi, ali je te 1990. godine izvršena promjena, u smislu da je prethodno formiran ocjenjivački žiri (Fox, Molek, Mrle, Ušljebrka, Mušćet), koji je odabrao pet finalista, koji će svirati u Dvorani Mladosti, uz neke goste. Kako bi se preciziralo vrijeme u kojemu se to događalo, navodim da su u tom finalu svirali sljedeći demo bandovi, bez izdane ploče, naravno: Laufer(na gitari je bio Veselito Mudrinić, a ne Vava), Enface(na gitari je bio Vava), Goman, Muhe s proširenim venama i Psi. Važno je naglasiti da je to bio prvi nastup grupe PSI i da su tri snimke s tog nastupa uvrštene na album „Kao psi“ (Planeta sna, Odlazak ratnika, Moji čudni snovi). Kako dobro... Snimke s prvog nastupa na albumu. Odsvirano bez greške.


RiRock.com: Kako i pod kojim utjecajima su nastale ideje za pjesme i što je presudno utjecalo na njihov nastanak? Iz čega ste kao bend crpili inspiraciju?

Mladen Ilić: Mogao bih reći da je na mene utjecalo puno toga što sam u prošlosti volio i slušao. Prošarao sam gotovo svim pravcima rock muzike i sa svakog putovanja pokupio poneki suvenir. Te sličice su se onda pretvarale u neke ideje koje sam mogao odsvirati na gitari. U trenutku kad me opčinila gitara imao sam nekih trinaest godina.... tako je to... prije toga sam bio zaluđen nogometom. Inače, gitaru smatram jednim od najfascinantnijih proizvoda u ljudskoj povijesti i savršenu kombinaciju drva i žica. Prošao sam put od početnog otkrivanja „naših“ ( Bijelog Dugmeta, buldožer, Time), pa preko „stranih“ (Hendrixa, Bowiea,Deep Purple,Led Zeppelin, Doors, Pink Floyd). Time su nas mlađe, obrazovali starija braća mojih prijatelja, dok sam još živio s roditeljima, u Istri, u mom Potpićnu. Muzikom sam se tada trajno zarazio i nisam se oporavio do današnjih dana. Gitaru sam u ruke uzeo kasnije, u drugom srednje, zahvaljujući mom rođaku iz Izole. U tim počecima nabadanja gitare bilo je nemoguće artikulirati neke ideje koje je inspirirala ta, sva preslušana muzika . Gitaru sam učio svirati sam, bez nota i na preskok. Uglavnom, po osjećaju. Sada mi je malo žao zbog toga što nisam sustavnije učio, ali što mogu. Naknadna pamet je uvijek pametnija. Sve i ma svoje razloge. Ja i sada, u pedesetpetoj, gitaru sviram gotovo svakodnevno, puno sam novoga naučio, ali i dalje si mogu bez problema predbaciti „kako nemam pojma“, kada čujem nešto ili nekog koji me obori s nogu (iako ne sviram loše). Sva sreća da se krajem sedamdesetih pojavio punk i novi val, koji je pokazao da se neke stvari mogu izreći i na jednostavnijee načine, kombinacijom tri ili dva akorda. Zato mogu zahvaliti npr. Štuliću i Azri, koji mi je pokazao jedan od načina na koji bih možda ja mogao svirati i pjevati, iako nisam Jim Morisson, David Bowie, Page ili Hendrix.... ili Željko Bebek, Dado Topić, Vedran Božić, Goran Bregović i slično. Počeo sam zapisivati i pamtiti pjesme, koje su u raznim kombinacijama i verzijama kasnije bile zgotovljene. Dio njih uobličio se u grupi KONJAK, dio u grupi WALTER, dio njih možda još čeka svoj red da oživi u grupi PARAF, a dio je svoju promociju doživio u grupi PSI.

RiRock.com: Puno ste istraživali, tražili se i pronalazili se u raznim fazama. Da li su pjesme u konačnoj verziji bile na tragu te početne ideje?
Mladen Ilić: Uglavnom su zadržale zamišljeni kostur, ali su aranžmanski znale krenuti i nekim sasvim neočekivanim putevima. Bilo je pravo zadovoljstvo predstaviti novu pjesmu basistu Nevenu Beljanu i bubnjaru Dariu Škrobonji i pratiti kako će taj par (za mene su oni „prava lavina kakve se ne bi postidio ni Led Zeppelin“) pjesmi zadati konačne udarce. Pritom smo se služili svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima: udaranjem po žicama i kožama, glasnim pjevanjem, vikanjem, pa i falšanjem, kada se to od nas tražilo. Taj period stvaranja pjesama pamtim kao izuzetno zanimljiv i zabavan. Probe smo imali vrlo često, u jednoj garaži u istočnom dijelu Rijeke. Nakon probe, odlazili bi na pivo i partiju bilijara. Uživali smo i to bavljenje muzikom bilo nam je vrlo bitno. Kasnije sam shvatio koliko je naš trojac ono što grupu čini takvom kakva jest, jer je pred kraj našeg djelovanja došlo do nekih personalnih promjena, a s tim promjenama osjetio sam da se mijenja i moja volja da idem dalje. Nakon Nevena, došao je Dragan Župan (na koncertu u Palachu, u pjesmi s albuma,Odlazak ratnika 2, on svira bas), pa smo još neko vrijeme svirali u toj postavi, ali nako što je Dario odustao, pokušao sam grupu nekako održavati na životu, ali sve teže. Svirali su tu još basist Toni Ožbolt, bubnjari: Ivo Sabljak i Alex Grmaš – i svi su oni bili dobri, odlični, ali moram priznati da to meni nije izgledalo „onako kao prije“ i da nismo uspijevali uhvatiti onu kemiju koja je držala originalnu postavu.


RiRock.com: Kako bi se mogao definirati glazbeni stil grupe?

Mladen Ilić: To su nazivali „indie rock“. U ono vrijeme pasala mi je ta odrednica. To su tada bili i npr. Pixies, koje sam dosta volio. Ali kada se uzme u obzir što se je u muzici u međuvremenu sve izdogađalo - kako je bilo što moguće definirati i strpati u točnu ladicu?. Vidim da se sada naš album gdje gdje najavljuje i kao „album kultnog riječkog punk rock banda“. Zašto punk, vrag bi ga znao?. I Kurt Cobain je tvrdio da je Nirvana punk, a Keith Richards je jednom rekao kako su „Stonesi na početku svoje karijere bili sto puta veći punkeri od ovih što ga sada pljuju, a pritom je mislio na Sex Pistols i slične grupe iz tog doba“ .


RiRock.com: Smatraš li da album ovakvog oblika i aranžmana može funkcionirati i u današnjem vremenu, novim utjecajima unatoč?

Mladen Ilić: Apsolutno. Smatram da se i danas može slušati, ravnopravno s ostalim izdanjima na sceni. To što je produkcija drugačija u odnosu na današnje standarde, ne mijenja na suštini. Bitne su pjesme i aranžmanska rješenja. Smatram i da uvrštene žive snimke daju dodatnu živost i točno dokumentiraju jedan trenutak i jedno vrijeme. Interesantno je i to da su to snimke s našeg prvog nastupa (Planeta sna, Odlazak ratnika, Moji čudni snovi). Kada govorim o produkciji, često mi pada na pamet kako je Đoni svojevremeno ružno znao govoriti „da mu je Mlinarec upropastio album“, misleći pritom na prvi album Azre. Navodno je to „ loša produkcija, s tankim gitarama, suhim basom i slabašnim bubnjevima“. Meni osobno je baš takav album legao, i mislim da mu baš onakva produkcija daje posebnost i dodatni šarm. Onakvim sjajnim pjesmama ništa ne može nauditi. Neuništive su.


RiRock.com: Nadovezujem se s pitanjem – koja je po tebi pozicija ovog albuma, uzevši u obzir scenu koju spominješ?

Mladen Ilić: Sigurno bliže vrhu, nego sredini. Smatram da je ovaj album pun moćne rockerske svirke, složenih sviračkih i aranžmanskih rješenja (Kao psi, Odlazak ratnika, Moji čudni snovi), pa i hitoidnih pjesama, koje se bez problema i danas mogu vrtjeti na radiju (Hajka, Ona i ja, Tužne vrbe). Volim reći i da je početak pjesme „Kao psi“ skoro idealan za kakvu špicu, jingle ili reklamu. Album bez ikakvih problema može funkcioniratii i danas, dvadesetak godina nakon nastanka. To su mi potvrdili mnogi ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. Nakon izlaska albuma, dok je trajala „trema“ i lebdjelo pitanje „što mi je to trebalo?“, time su mi puno pomogli i dali mi osjećaj kako sve to nije bio uzaludan posao. Ovo nije“ trendi“ album, niti su to „trendi“ pjesme, pa im ne škodi nikakav protok vremena. Jednostavno, staviš ga u CD player i slušaš ga, neopterećen time što nikada nisi gledao grupu PSI, što se možda ni ne sjećaš da su nekada postojali, i što nemaš blage veze gdje su sada i kako izgledaju.


RiRock.com: Kako je, po tvom mišljenju grupa PSI tretirana i vrednovana u povijesti riječke, odnosno hrvatske rock glazbe? Da li si zadovoljan tretmanom?

Mladen Ilić: U knjizi „Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe“, izdane 1994. godine, na stranici 160. postoji kratak tekst o grupi, pa bi se svakako moglo reći „da smo i mi nekada tu bili i nešto vrijedno radili kada smo spomenuti u takvoj knjizi“. U svakom slučaju, ovaj album će dodatno to potcrtati. Za nas uglavnom znaju ljudi koji prate rock glazbu, odnosno oni koji su tada posjećivali koncerte ili su svirali aktivno, ili samo „iz hobija“. Širu medijsku pažnju nismo imali zahvaljujući dijelom i našim karakterima. Nas nisu interesirala popratna medijska prezentiranja ,dodvoravanja i doskočice, kako bi eventualno zainteresiralii veći broj slušatelja i dobili što veću popularnost. Nas nisu pozivali na brojne zajedničke „band aid“ akcije protiv rata, protiv lošeg zraka, za „Ajmo Rijeku“ (mada moram reći da ne žalim zbog toga – naprotiv, smatram da baš sve slične akcije u prvom planu imaju prezentiranje i samoreklamu aktera, a pravi cilj „okupljanja“ je obično uvijek u drugom planu). Hoću reći kako je bitna glazba i njezin sadržaj. Tko je slušao - slušao je. Tko je čuo - čuo je. Uglavnom, dijelom i zbog takvog karaktera i pristupa, u povijesnoj podjeli zasluga nismo baš najbolje prošli. Rekao bih da su na riječkoj sceni, pa i šire, mnogo bolje tretirani neki drugi sa skromnijim rezultatima u odnosu na grupu PSI. Ispasti će da će ovaj album napraviti dodatnu zbrku u tom smislu. Možda će trebati revidirati neke zabetonirane stavove iz prošlosti, ali što se tu može.... to je tako u svim sferama ovog društva.


RiRock.com: Kako, kada, gdje i na koji način je došlo do realizacije snimke grupe Psi?

Mladen Ilić: 1991. godine, pet pjesama snimili smo u studiu koje je tada Vlado Gašparović Gašo (na žalost pokojni velikan riječke scene: glazbenik, radijski voditelj i producent, koji je kasnije s dvojicom kolega oformio slavni studio GIS, te neumorni organizator poznat po dugogodišnjim organizacijama jazz manifestacije JAZZ TIME) složio u svom stanu u Rijeci. Radi se o pjesmama: Ona i ja (verziji velikog hita riječke scene, od grupe Konjak), Tužne vrbe, Kao psi, Stara staza, Daj, ne gnjavi. Interesantno je da su pjesme pohranjene na tada uobičajenom mediju, na videokazeti, mislim da se to zvalo „DATA format“, ili tako nekako, a ja sam tu traku uzeo i spremio na sigurno, doma u ladicu. Gašo nam je, kako bi mogli slušati pjesme, sve to dodatno presnimio na običnu TDK kazetu. Poslije se to pokazalo ključnim. Naime, 2008. godine, u vrijeme pripreme CD box seta „Riječki novi val“ , u organizaciji Dallas Records-a , dosjetili smo se da bi snimke grupe PSI mogli prebaciti u mp3 format, da ih nekako sačuvamo, i to u studiu Megaphone, Maria Juničića. Ali, što se dogodilo? Snimke s tzv. master trake (VHS) su naprosto nestale. Prazno. Ništa. Da problem bude veći, Neven i Dario su izgubili svoje audio kazete. Na sreću, ja svoju nisam, tako da je ista poslužila za ono što smo prvotno namjeravali uraditi. Zanimljivo je i to da sam još imao snimke s našeg prvog nastupa, na RI ROCK-u ’90, u Dvorani Mladosti u Rijeci, te s dobrotvornog koncerta u klubu Palach (1992.), koji su bili pohranjeni na jednoj staroj, lošoj, presnimljenoj kazeti Adriana Celentana. Kakva predanost u čuvanju umjetničkih djela od propadanja! Dakle, i te žive snimke su uvrštene na album „Kao psi“, nakon što ih je vrlo strpljivi Mario 2013. godine, dodatno „očistio“ od šumova i zvukovno uskladio s prvih pet pjesama. Posljednja pjesma nastala je 2013. godine, na način da sam namjeravao okupiti originalnu postavu grupe, kako bi uvježbali i rekonstruirali pjesmu ’’Hajka’’, koju smo u ono vrijeme napravili potkraj „karijere“, pa da je snimimo i kao desetu uvrstimo na album. Na moju žalost, Dario i Neven nisu prihvatili tu ideju (izgleda da su „izašli iz tog feelinga“), tako da sam na kraju odlučio to sam napraviti. To se realiziralo u kućnom studiu Bojana Bajića (grupa Diskurz). Koristim priliku da se zahvalim Sandiju Bratonji, iz grupe Urban & 4, koji mi je posudio svoj fantastični, neobično težak, oguljeni, stari Fender jazz bas (za ljubitelje gitara, kakav sam i sam – godište 1978). To snimanje mi je tako prijalo, da sam u jednom trenu pomislio da bih se opet mogao aktivirati i ponovno okupiti band.


RiRock.com: O čemu govore tekstovi i koliku važnost se davalo tekstovima u pjesmama grupe?

Mladen Ilić: Drago mi je da su svi tekstovi otisnuti u popratnoj knjižici/ omotu, jer smatram da su dosta zaslužni za cjelokupnu atmosferu albuma. Kada se čitaju odvojeno od glazbe, smatram da mogu funkcionirati potpuno samostalno. Baš kao prave pjesme u ozbiljnim knjigama poezije. Proces pisanja tekstova je uvijek slijedio nakon što bi pjesma bila zgotovljena. Uvijek je najprije išla melodija pjevana na nekakvom kvaziengleskom jeziku, kako bi se pohvatale najbitnije konture i refreni. Tekst sam slagao kasnije, redajući sličice koje su pratile osnovnu ideju, temu ili raspoloženje koje je pjesma htjela predstaviti.


RiRock.com: Pa kakva su to raspoloženja? O čemu zapravo govore ti tekstovi?

Mladen Ilić: Ne može se pobjeći od činjenice da smo mi započeli svirati krajem osamdesetih i početkom devedestih, kada je kompletno okruženje odisalo ratom, koji je galopirao sa svih strana. Sigurno se i ta neizvjesnost i bojazan uvukla i u tekstove ili u raspoloženja pjesama. Evidentno prevladavaju tamnije boje. Rat se npr. očigledno provlači kroz pjesmu „Odlazak ratnika“, koja doslovno govori o odlasku u rat ratnika koji se oprašta sa svojom obitelji, koji se otvoreno boji i nije baš siguran da je spreman za sve što slijedi. Reference na Domovinski rat su očite. Da ne bude zabune, taj ratnik je hrvatski vojnik. Zna se i o kome govori stih „nebom prelijeću barbari“. Slično je i u pjesmi „Kao psi“, samo tu je taj ratnik povijesni vitez koji drvenim jedrenjakom odlazi u križarske pohode, ali više razmišlja o onoj koju ostavlja, nego o svetim ciljevima koji stoje ispred njega. Takvi motivi mogu biti i univerzalne teme koje u različitim varijantama obrađuju knjige i filmovi. Ljubav i muško-ženski odnosi u raznim turbulentnim vremenima i delikatnim situacijama. U svim ostalim tekstovima nazire se ljubav, kojoj obično baš i ne ide najbolje. Ispada da u mom slučaju sretne i bezbrižne ljubavi i nisu nekakav razlog za pjesmu. Pjesma „Hajka“ je pravi spaghetti western. Ona i on opljačkali su zlato i sada ih pratimo kako pokušavaju pobjeći od potjere i domoći se spasonosnog Mexica, tako što će jasšući pregaziti Rio Grande. Snimljena pucnjava dodatno oslikava te scene.


RiRock.com: Album je dakle sniman davno. Možeš li reći tko je sudjelovao u stvaranju albuma, tko vam je osmislio izgled i izradio omot albuma?

Mladen Ilić: Glazbu i tekstove osmislio sam sam, dok smo zajedno Neven, Dario i ja osmišljavali aranžmane za pjesme. Snimanje i mixsanje su vrhunski odradili napravili Vladimir Gašparović Gašo i Bojan Bajić. Album je masteriran u studiu Megaphone, a za mastering je zaslužan Mario Juničić. Fotke s albuma rad su Damira Krizmanić Kriza, a na albumu su još sudjelovali Dragan Župan koji je odsvirao bas na pjesmi „Odlazak ratnika“, Vlado Gašparović je svirao gitaru na pjesmi „Kao psi“, Trubu koju se čuje u stvari „Hajka“ odsvirao je Jasmin Okanović. A prekrasni ženski back vokali propadaju Petri Leifert i Nikiti.
Omot je velikim dijelom već bio „zadan“. Bilo je neizbježno da na naslovnici mora biti fotografija grupe, koju je snimio Damir Krizmanić Kriza. Time je veći dio posla odrađen. Onda mi je na pamet pala ideja da, budući je fotka crno bijela, omot koncipiram kao posvetu legendarnom albumu „London calling“, grupe Clash, na način da se upotrijebi ista kombinacija: crno bijela fotka, zelena i pinki slova. Moj mlađi sin Karlo, dječjim rukopisom je ispisao naziv albuma i to je to. Tu ideju i skenirani sinov rukopis poslao sam u Dallas records i nakon par njihovih predloženih varijanti, izabrana je ova. Jako mi se sviđa kako je to ispalo, a posebno sam bio zadovoljan kada je jednom prilikom, prijatelj Sale iz antikvarijata „Mali neboder“, u času kada sam mu pokazao album, odmah primjetio i rekao: „Clash aaaa...“


RiRock.com: Vratimo se još malo u prošlost. Kako ste prolazili na koncertima i koliko ste ih odsvirali? Da li ste imali svoje fanove koji su vas pratili? Možda grupike? Možeš li nam reći što najviše pamtite s tih koncerata?

Mladen Ilić: Mi smo se obraćali publici koja je vrlo izvjesno imala sličan ukus kao i mi, tako da se nismo služili nikakvim trikovima kako bi postali draži i omiljeniji širem krugu slušatelja. Uvijek smo radili tako da se nešto mora nama sviđati, a ako je to i šire prihaćeno – odlično. Kontakt s publikom postizali smo svirkom, a ne foliranjem, pričanjem ili pozivanjem u stilu: “Idemo sada svi zajedno!“. Uglavnom smo dobro prolazili gdje god smo svirali: od našeg prvog koncerta u Dvorani Mladosti u Rijeci, pa preko dva nastupa u Kopru, u klubu MKC – Mladinski kulturni center , kojega vodi Marko Brecelj (čujem da mu klub hoće oduzeti, jer da “Brecelj već odavno nije mladinec i kao takav ne može predstavljati i prezentirati interese mladih“); preko nastupa u Poreču, kao gosti grupe KUD Idijoti (bubnjar Diego Bosusko Ptica je često govorio „da smo mi najbolji band za koji nitko nikada nije čuo“), preko nastupa koji je bio direktno prenošen na drugom programu Radia Zagreb (iz tadašnjeg cluba Quorum u Opatiji); preko nastupa u boćarskom domu u Pazinu, s grupom Đavoli; preko mnogobrojnih koncerata u Rijeci – pa do zadnjeg nastupa u Puli, u klubu Uljanik. Skupili smo negdje oko dvadesetak nastupa. Kada se sjetim prvog koncerta u Kopru, bilo je dosta napeto kada smo tamo putovali mojom „četvorkom“, prolazeći između zapreka na cesti i kontrolnih točaka koje je postavila Slovenska vojska, jer tada je već JNA, u suradnji sa Srbočetnicima, radila sranja po Sloveniji. Kada smo rekli „da idemo svirati u Kopar“, gledali su nas kao vanzemaljce. Bili smo im sumnjivi. Naravno, morali smo se istim putem i u zakazanim terminima vratiti.


RiRock.com: Jeste li tada imali ponuda za izdavanjem ploče ili nešto slično?

Mladen Ilić: Tako nešto mogli smo očekivati samo od tzv. nezavisnih izdavača. Nezavisni bend i nezavisni izdavač. I jedni i drugi nezavisni od novca i svega. Možeš mislit.... Haha. Pjesma „Tužne vrbe“ uvrštena je na kompilaciju/kasetu „I srcem za Rijeku“, nezavisnog riječkog izdavača Nema Problema (Koraljko Pasarić). Imali smo i čvršći dogovor da će nam izdavač Front Rock iz Maribora izdati samostalnu ploču, ali sve radnje u tom smjeru zaustavio je rat. Od cijelog tog FRONT ROCK-a, na kraju ostao je samo front.


RiRock.com: Kako ste došli na ideju izdati svoj prvi album nakon toliko godina? Kako je uopće tekla Vaša neobična priča?

Mladen Ilić: 2011. godine negdje sam slučajno pročitao da je drugi program Hrvatskog radija pokrenuo emisiju i misiju pod nazivom HR DEMO KLUB. Palo mi je na pamet da provjerim kako bi naše pjesme bile tretirane sada, u ovom novom vremenu. Propozicije su bile vrlo jednostavne. Nije trebalo kao nekada odlaziti na poštu, spakirati kasetu u poštanski paket, ali tako da nimalo ne šuška, da te ne bi službenica sumnjičavo gledala i pitala: „Što se to u paketu šalje, da ovako šuška?“ – dakle, trebalo je samo mailom poslati tri pjesme i vidjeti što će se dogoditi. Ostao sam prilično iznenađen kada sam za tri dana dobio povratni mail od urednika Željka Mesara, u kojemu je bilo navedeno „da sviramo tog i tog dana u tom i tom klubu, i da potvrdimo datum svirke,te da što žurnije odgovorimo koja pojačala i bubnjeve nam treba obezbijediti“. Da ne vjeruješ. Kako da sad čovjeku objasnim da mi ne sviramo već dvadeset godina, i kako se izvući iz ove situacije? Nazvao sam Željka i naveo kako smo neko vrijeme van pogona, kako smo i dislocirani (Neven živi u Puli), a pitao sam ga i što uistinu misli o poslanim pjesmama. Rekao je da mu je to „dosta svježe i originalno“. Vidiš vraga. Tada sam pomislio kako bi nešto trebalo učiniti sa snimkama koje imam. Uglavnom, Željko je predložio da odgodimo nastup za sam kraj ciklusa, pa, ukoliko se ipak skupimo i uvježbamo, lako ćemo odrediti novi termin. To se nije dogodilo. U jednom trenutku sam pomislio da probam zamoliti za pomoć jedan cover band iz Rijeke, pa da ipak nastupim s njima. Ali, što s tim? Slično iskustvo sam već imao u zadnjoj fazi grupe kada u njoj više nije bilo ni Nevena ni Darija. Na kraju, odustao sam. Dalje sam do samog kraja pratio to natjecanje, gledao na TV-u njegov finalni dio i mogao sam bez imalo prepotencije zaključiti da bi PSI sigurno svirali u finalu, a možda i pobijedili (teško je reći koliko konačno glasovanje o pobjedniku može biti mjerodavno i objektivno). Poslije tih događaja pripremao sam se da album izdam na način da se objavi na internetu, pa da ga skida tko hoće i želi. Jednom prilikom sam o tome pričao s Vavom, a on je zatražio da mu predam snimke „jer sutra ide u Ljubljanu, kod Foxa, pa bi mu mogao pokazati snimke, a možda se bude iz toga nešto i izrodilo“. Bogami, izrodilo se. Foxu se to dopalo i evo, album je vani. Izašao je koncem 2014. godine. Stvarno, kada se sjetim kojim pukim slučajem su te snimke preživjele, ovo mi je apsolutno fantastično.


RiRock.com: Kako je publika prihvatila Vaš stari/novi album? Da li ste zadovoljni reakcijama publike?

Mladen Ilić: Jednom prilikom me jedan prijatelj upitao: „Ma, tko će ti to kupiti?“. Odgovorio sam da me baš briga i da mi to nije najbitnije. Sam izlazak albuma meni je već velika pobjeda. Jasno da ne treba očekivati čuda. Važno mi je da se album sluša. Smatram da je vrijedan, zanimljiv i originalan. Pohvale sam već dobio. Konačno, to je jedna satisfakcija svima nama, za uloženi minuli rad i trud. Neven u povijesti neće ostati zabilježen samo kao basist grupe Konjak, koja je mnogo obećavala. Dario neće ostati zabilježen samo kao jedan od osnivača grupe Laufer. Tako i ja neću više biti samo gitarist i pjevač Konjak-a, te gitarist Walter-a i Paraf-a. Ovaj album je donio toliko osobnog zadovoljstva, da mi na pamet ne pada nikakav žal zbog toga što prije nije objavljen. Tko zna što bi bilo da je tako? Bilo bi što bi bilo. Ne žalim za ničim. Sve ima svoje razloge. Tako gledam na stvari. Promovirajući album gostovao sam u nekoliko radio emisija i dao nekoliko interview-a. Volio bih jednom čuti poneku pjesmu na radiu ili u nekom klubu, ali tako da prethodno ne znam da će se to dogoditi. Baš ne izlazim često, pa ni nisam mogao svjedočiti o bilo kakvim reakcijama na neku pjesmu s albuma, ukoliko se odvrtila. Ma, ne mislim da bi došlo do nekakve euforije, ali vjerujem da bi bilo pitanja u stilu „tko to svira?“, a to bi već bio dobar znak . Ako bi se to češće ponavljalo, uopće mi nije nezamisliva situacija da bi se i pjevale neke naše pjesme, jer ima tu na albumu nekoliko jačih hitova, koji se bez problema mogu mjeriti s ovdašnjima. Meni npr. ne bi bila ni nezamisliva situacija ni da je album „Kao psi“ dobio Porin za album alternativne glazbe (nepovoljna okolnost tome je činjenica da ga je sigurno premalo članova žirija uopće preslušalo – to je na žalost gotovo pravilo, o čemu je Urban nedavno javno govorio) . Ne dajem nikakvu prednost konkurenciji. S tim sam načisto. Sjetio sam se jedne, meni dosta smiješne situacije, kada sam u klubu Palach, nakon nedavnog koncerta grupe Lačni Franz (taj bend sam dosta volio; Imao sa čak i rijetku priliku da ih gledam na jednom od njihovih prvih nastupa, u Portorožu, „kada su zmagali na festivalu Slovenski rock ’79 ili ’80“, nisam baš siguran), tražio od DJ Alena da pusti jednu pjesmu s albuma (imao sam CD u džepu jakne), ali mi je odvratio „kako laptop, jedini uređaj uz pomoć kojeg se puštala glazba, nema CD pretinac, te da mu Cd ništa ne pomaže, ali bi to bilo moguće ako imam album na stiku, ili ako postoji mogućnost da mu album pošaljem mailom“. Fantastično. Kakva vremena.


RiRock.com: Zanima me tvoje mišljenje o kvaliteti današnje glazbe? Zašto više nema upečatljivih, jakih autora? Ili oni postoje, a ne mogu se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

Mladen Ilić: Često znam reći da je nekada glazba bila bolja. Stvarno, kada se sjetim nekih trenutaka iz prošlosti, npr. kakvih su šest remek dijela izdali Doors u samo šest godina postojanja. Ili Led Zeppelin. Bowie, s toliko fantastičnih albuma i pjesama, koje je stvrio od najranije mladosti do danas. Kakva gomila fantastičnih ploča je izdana npr. u periodu od 1965. Do 1977. godine. S ove vremenske distance to mogu bez problema tvrditi. Da li me je taj period toliko impresionirao zato jer su to bile moje bezbrižne godine odrastanja i upijanja uglavnom ugodnih događaja ? U neku ruku sigurno, ali ne radi se samo o tome. Da li danas postoje takvi autori? Naravno da ih ima, ali mislim da više nema onakvih kalibara. U čemu je problem? Možda su se već iskoristile i izlizale sve moguće zvukovne kombinacije? Možda je ovo ubrzano vrijeme učinilo to da se glazba doživljava na drugačije načine? Možda se više i ne cijeni kao nekada, već je se tretira samo kao još jedan „proizvod za ciljane skupine potrošača“?. Možda je i današnja dostupnost svega rezultirala površnim interesom i koncentriranijim slušanjem glazbe? Koliko puta i sam klikam po Youtube, i ne nalazim strpljenja da neku započetu pjesmu ili album odslušam do kraja. Pratim i slušam nove bendove i gitariste, ali me danas malo što može oduševiti kao neki prekrasni rifovi i detalji kakve su već u prošlosti odsvirali npr. veličanstveni Page u „No Quarter“, Hendrix u „Purple haze“, Johny Marr u „How soon is now“, Steve Howe u „Awaken“ itd. Ako u takvom kontekstu spomenem da još volim i npr. White Stripes, Arcade Fire, Placebo, 16 Horsepower, Editors, Nick Cave – što se iz toga može zaključiti? Je li to novo ili staro? Ne znam, meni se sve nadovezuje , ovo sada na ono od prije? Tu nema ni kraja niti konačnih granica. Više se niti jedan muzički pravac neće ni „pojaviti“, ni „ugasiti“. Mislim da su više nemoguća bilo kakva iznenađenja. Stvari i događaji će ovisiti o snalažljivosti i umješnosti pojedinih autora. Glazbena vještina i kompetentnost ru neće uopće biti upitna. Razina takve pismenosti već dugo je na samim vrhuncima. Egzistiraju standardi kakve je teško i nemoguće spuštati. E, kako će se sada tu uklopiti „ono nešto“ što jednu pjesmu izdvaja od ostalih – to su ta pitanja na koja treba znati odgovoriti. Smatram da je grupa Psi to znala.


RiRock.com: Koji su Vam planovi? Čime se privatno bavite u životu? Gdje ćete nastupati u bliskoj budućnosti?

Mladen Ilić: Pokazalo se da je u našem primjeru sve više manje neizvjesno, pa kada kažem da su male šanse da Psi ponovno zasviraju, to se može uzeti s rezervom. Mada, stvarno su male šanse za tako nešto. Neven živi u Puli i radi kao građevinski inženjer. Ima obitelj s dvoje djece. Dario se bavi trgovinom , u Rijeci i okolici. Ima obitelj s dvoje djece. Ja sam zaposlen kao građevinski inženjer u Direkciji za gradnju i održavanje u Gradu Rijeci. Imam obitelj s dvoje djece. Svemir bi se dobro trebao zdrmati i protresti, pa da se mi ponovno skupimo i nastavimo svirati. O nekim drugim kombinacijama, odnosno sviranju s drugim ljudima, pod imenom PSI i ne razmišljam. To sam već probao i nije me pretjerano veselilo. Ali, tko zna? Nikad ne reci nikad. Što se mene osobno tiče, često sviram doma, imam dosta ideja u glavi, i možda ću nešto od toga realizirati u budućnosti. Pod kojim imenom, u kojoj kombinaciji i na koji način, u ovom času ne znam.


RiRock.com: Što bi još za kraj mogao reći?

Mladen Ilić: Nadam se da se nisam puno hvalio. Ili jesam?

Nadamo se da ste uživali u ovoj neobičnoj priči, a Mladenu, Nevenu i Dariu želimo što je moguće više prodanih albuma i puno koncerata.

Elizabeta Milanović Glavica

Objavljeno 14.05.2015.