Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Još jedan uspješan koncert riječkih mladića

Još jedan uspješan koncert riječkih mladićaU danu kad smo se na groblju Kozala oprostili od Roberta Paulića, mnogi od nas su nesvjesno zazvali stihove Deana Škaljca; Ima li nešto da nas pokrene; jer trebalo nam je nešto, i više od nešto, kako bi nakon oproštaja od velikog glazbenog novinara te večeri kročili u Stereo dvoranu baš kako bi to i Robi učinio. Ispalo je kako su spomenuti stihovi te večeri bili najizvođeniji i mantrično najponavljaniji redak riječke rock ostavštine.

Ogledala su bend koji od ’80-tih do svoje nove inkarnacije nije zamijenio niti jednog člana, podatak vrijedan respekta poglavito stoga što bend nije reaktiviran za poneku svečarsku prigodu, već je ponovo okupljen sa željom da nastavi tamo gdje su koncem ’80-tih stisnuli „pause“. Bend je aktivan, često vježbaju posljednje dvije godine, a tu su i nove stvari koje su te večeri predstavljene znatiželjnim riječanima. Zbog rošade, Ogledala su zvukom pojačana još jednom gitarom, a ljudstvom još jednim članom, tako da je negdašnji basist Dado četiri žice ustupio Samiru Šverku dok je on sam postao punopravni kolega Baji, nekadašnjem uzoru svih riječkih klinaca koji su pokušali shvatiti kako radi digitalni delay. Ovako osnaženi Ogledala zvuče znatno kompaktnije nego li je to bio slučaj s ’86-om, iako se ne odmiču od svoje pop smjernice koje su tada zacrtali. Rijeka to voli, pokazala je i toga petka kad je s neskrivenim simpatijama podržala jedini bend iz regije čiji bi članovi trebali na stageu stajati iza bubnja. Da li je nedostatak kondicije učinio svoje, pa Rumora više ne može bubnjati i pjevati dulje od pola sata (nisam zločest, samo neuk, jer meni je fascinantno da netko uopće može istovremeno držati ritmove i vokalne linije), ili je u pitanju nešto drugo, no svi smo se složili kako su Ogledala prerano napustila binu. Nadamo se samo kompenzaciji u vidu nekog samostalnog nastupa u kojemu ćemo u konkretnoj minutaži moći uživati u njima. Uz sasvim opravdan i očekivan bis, dečki su se od publike na iznenađenje čitave dvorane, oprostili pjesmom Grada „Ima li nešto“ čime su napravili najljepši prijateljski gest viđen na riječkim koncertima time ujedno najavivši Škaljca i njegove rock prvoborce.

Nedavno sam listajući svoju arhivu riječke scene, naišao na novinski izrezak iz ’87. nekog srpskog magazina s osvrtom na netom završenu zaječarsku gitarijadu, do današnjeg dana najrespektabilniju i najdugovječniju regionalnu svirku koja promiče demo bendove. Članak je ukrašen fotografijom „Grada“, a u naslovu stoji „Gradu za malo izmakla pobjeda.“ Niti slova o pobjedniku festivala, njega se novinar dotiče tek pri sredini članka, jer tada vijest nije bila tko je uopće pobijedio, već nevjerojatna činjenica da Grad nije. To je crtica koja oslikava snagu Grada koji je prije 20 godina bio u svim novinskim natpisima etiketiran kao „samo nekim čudom neovjenčan nosačem zvuka… Grad“. No pustimo memorabilije neka počivaju u fasciklima, Grad je bend koji definitivno nije zaslužio da ga se kiti superlativima iz davnašnjih dana, jer dan danas koncertno zvuče fascinantno svježe i moderno. Od kad su se popeli na scenu, pa do trećeg (sic!) poziva publike na povratak, Grad je rešetao dvoranu svojim uspješnicama podsjećajući kako su i dalje bend koji uživa najveći respekt među kolegama i publikom, bez obzira na tržišne dosege ili tek povremenu prisutnost u medijima. Možda se i previše osjetila razlika u nastupu Ogledala i Grada, jer govoreći o Gradu, ipak je riječ o bendu koji je konstantno na sceni, neprekidno stvara nove materijale koji svakih par godina izbistre minimalno dvije pjesme koje se mogu svrstati u riječku antologijsku rock pjesmaricu. Zato Grad nakon dulje do 20 godina kreativnog prebačaja norme u sat vremena svirke može svakom narednom pjesmom razluditi publiku, a da je na koncu još i ostavi gladnu i žednu nekih neodsviranih hitova. („Amerika“, „Biti normalan“, „Zemlja“, uvijek nepravedno koncertno izostavljana „U koraku“, i možda ponajbolja njihova pjesma „Tobogan“….). Teško je na ovakvom koncertu izdvojiti najblistaviji trenutak, no neki od pamtjlivijih su svakako Bobotova vokalna dionica u „Kako da zaboravim na sve“, Šverkova energija, (basist koji se čitavu večer nije skidao sa stagea), i Škaljčevo jumping jack manijačenje. Svjetske zvijezde (poput Madonne) prije svojih koncerata otpjevaju čitavu play listu uz lagano poskakivanje da bi se kasnije koncertno uz takav play back stekao dojam kako je svaki uzdah i izdah realan, pogotovo uz plesnu koreografiju. Ovaj čovjek ne prestaje skakati tijekom čitavog nastupa, i pri tome zvuči zrelije nego li na bilo kojem svom nosaču zvuka. Oproštajna „Ima li nešto“ svakako će se pamtiti, posebice stoga što su se građanima pridružili prijatelji iz Ogledala, Dado na gitari, te Leo kao vokal, dok je Škaljčevo iskreno dobacivanje svima oko sebe tijekom koncerta (Dean Rumori: Dođi frende, tebi barem ne moram podizati mikrofon! Dean Orijenu nakon drugog bisa: Čitavu smo večer raštimani, nećemo se valjda sad štimati!) podsjetilo kako ovo je kompletan frontman kakvog bi ispred sebe rado vidio bilo koji svjetski bend.

Ogledalima sve čestitke, Gradu duboki naklon jer su nas opet podsjetili od kud stiže najuvjerljiviji domaći rock bend, Svid Radiju kao organizatoru veliki aplauz, uz želju da se projekt „Rijeka zove“ pretvori u tradicionalnu feštu.

Petar Popovski

Objavljeno 11.11.2008.

Vremeplov

Nije lako biti dobar bend u bilo kom žanru - rock, punk, metal... sve to treba muda i uvjerljivost. Zato mislim da je ključno biti iskren i bit to što jesi. Mi smo zajebanti.
Boris Rakamarić (PHC), intervju za RiRock.com