1988. velika je irska rock četvorka, U2, tada već najveći rock band na svijetu, snimila dokumentarac/koncertni film „Rattle and Hum“. Isti je, godinu kasnije, prikazivan i na prostoru bivše Jugoslavije pod imenom „Rattle and Hum – Velika rock predstava“. Film je podijelio kritiku što neće biti (nije) slučaj sa filmom koji ću vam predstaviti u tekstu koji slijedi.
Danas, 20 godina kasnije, U2 je još uvijek na samome vrhu, a „U2 3D“ je prvi 3D film snimljen, uređen i prikazan u potpunoj trodimenzionalnoj tehnici.
Svih 100 sati materijala za film ciljano je snimljeno na 4. dijelu gigantske „Vertigo“ turneje u Južnoj Americi i to u Buenos Airesu, Mexico Cityju, Sao Paulu te Santiagu u veljači i ožujku 2006. godine, dok su dodatni kadrovi publike snimljeni u Melbourneu u Australiji.
Materijal je sveden na 84 minute tj. 14 pjesama koje su dobile mjesto u filmu, a to su: ”Vertigo” ”New Year’s Day” ”Beautiful Day” ”Sometimes You Can’t Make It on Your Own” ”Love and Peace or Else” ”Sunday Bloody Sunday” ”Bullet the Blue Sky” ”Miss Sarajevo” ”Pride (In the Name of Love)” ”Where the Streets Have No Name” ”One” ”The Fly” ”With or Without You” ”Yahweh“
Režiju filma potpisuju Catherine Owens te Mark Pellington. Owens je dugogodišnja suradnica U2-a zadužena za vizualije na turnejama te je režirala spot za „Original of the Species“ sa „How To Dismantle An Atomic Bomb“ albuma. Pellington je pak surađivao s bendom u ranim 90-ima te je režirao jedan od spotova za „One“ s Achtung Baby albuma.
Iza vizualne produkcije te postprodukcije stoji tvrtka „3ality Digital“ a iza zvučne Carl Glanville, također dugogodišnji suradnik banda, dok je distribuciju nedavno preuzeo National Geographics.
Prva šuškanja o filmu pojavila su se neposredno nakon koncerata na gore-navedenim lokacijama na forumima na kojima se okupljaju U2 fanovi među kojima je vladalo uvjerenje da se radi o snimanju još jednog DVDa, da bi se na službenim stranicama banda pojavila informacija da se snimao 3D film pomoću, nama relativno nepoznate, IMAX 3D tehnologije te da će najavna premijera biti na Cannes Film Festivalu 2007. godine.
U Cannesu, 19. svibnja 2007.g. prikazana je skraćena, 56-minutna verzija koja je doslovno pokrenula lavinu, nekolicina koja je vidjela film opisala ga je kao iskustvo gotovo identičnome onome uživo s iznimkom da ste ovdje uvijek u prvom redu i u središtu zbivanja, dok su ga filmski kritičari i stručnjaci opisali kao revoluciju u filmskoj industriji.
Svjetska premijera finalne verzije prikazana je 19. siječnja na „2008 Sundance Film Festivalu“ u Utahu, SAD.
Reakcije nakon iste samo su potvrdile one od prije premijere. Tako je film dobio epitet „Glazbene Mona Lise“, a John Modell, izvršni audio producent premijeru je nazvao „the most high tech film screening that’s ever been done in history.“ Iliti u prijevodu „naj high-tech projekcija filma u povijesti.“ Išlo se toliko daleko da je tim koji je radio na zvučnom dijelu filma surađivao s Dolbyjem na zvučnom 3D sustavu koji će moći reproducirati zvuk najviše kvalitete.
Prve projekcije početi će 23. siječnja u SAD-u te Kanadi, 22. veljače u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a onda najvjerojatnije i u ostatku Europe i svijeta.
Film će biti prikazivan u IMAX 3D kinima, RealD kinima te kinima opremljenima digitalnim 3D projekcijskim sustavima.
Tehnikalije? Film je snimljen pomoću 9 parova Sonyjevih CineAlta F950 kamera u Sonyjev HDCAM SR format što je najviše 3D kamera ikad upotrijebljeno za jedan projekt, dapače, to je prvi slučaj upotrebe više od jedne 3D kamere odjednom uživo.
IMAX („Image Maximum“) je filmski format koji se odlikuje mogućnošću prikaza slike mnogo većih dimenzija te rezolucije (do 10000 x 7000 pixela) nego klasični film. Tako je standardno IMAX platno široko 22 metra a visoko 16,1 no može biti i veće. Trenutno 38 država svijeta raspolaže s najmanje jednim IMAX kompatibilnim kinom dok ih se 60% nalazi u SADu te Kanadi . Nama najbliža nalaze se u Austriji (Beč), Bugarskoj (Sofia), Češkoj (Prag), Italija (3), Njemačka (7), Poljska (6). Na sreću po nas nedavno je otvoren novi Cinestar kompleks u Novom Zagrebu koji je opremljen digitalnim 3D projektorima, a istim bi ovih mjeseci trebao biti opremljen i CineStar kompleks u Rijeci.
Relativno mali broj IMAX 3D i Digital 3D kina uzrok je ne samo zasad mali broj naslova već i skupoća, kako snimanja te cijele produkcije, tako i opremanja kina. Tako primjerice jedan digitalni 3D projektor stoji nekakvih 100.000$ a platno, tj. površina premazana srebrom na koju se projicira slika stoji 25.000$.
No, statistički podaci govore da se jednom 3D projekcijom filma zaradi 3 puta više nego projekcijom klasičnog, dvodimenzionalnog filma. Stvar je utoliko isplativija pošto je onemogućeno piratstvo jer digitalna 3D tehnologija još dugi niz godina najvjerojatnije neće ući u kućanstva.
Što se tiče naočala kojima se gleda film, više u upotrebi nisu klasične, crveno plave već polarizirane. One stvaraju iluziju trodimenzionalnosti ograničavajući svjetlo koje dolazi do oka. Što to znači u praksi? Dvije slike su projicirane na istu, srebrnu površinu (platno) frekvencijom od 144 sličice u sekundi kroz ortogonalno polarizirane filtere. Spomenute naočale također sadrže ortogonalno polarizirane filtere tako da svaki filter na oba oka propušta samo svjetlo slično polarizirano dok odbija ortogonalno polarizirano svjetlo. Na taj način svako oko vidi samo po jednu stereoskopsku sliku te gledatelj ima iluziju trodimenzionalnosti.
Kao što sam već spomenuo, reakcije na film su fantastične. Stručnjaci pričaju o kristalno čistoj slici, nevjerojatnom zvuku, a izvedba banda je, kao i uvijek, sam vrh onoga što glazbenici mogu ponuditi publici, duhovno iskustvo. Više o reakcijama kritike pročitajte na linkovima u „Blog“ sekciji na službenim stranicama filma koje su navedene u stupcu ulijevo ili jednostavno proguglajte. Mnogo govori i ocjena na IMDBu gdje je film zasad ocijenjen ocjenom 9.3/10.
Nakon ZooTV turneje 1992-e/1993-e na kojoj je band iz temelja renovirao koncertno iskustvo koje je uključivalo nekoliko desetaka TV ekrana različitih dimenzija postavljenih po stageu napajanih milijunom watta te čak i malu putujuću TV postaju i prvi B-stage u povijesti te 1997-e i PopMart turneje na kojoj je korišten najveći TV ekran ikad sagrađen, U2 je ovaj put odlučio (čini se i uspio) napraviti korak dalje i iz korijena promijeniti iskustvo gledanja ( i slušanja) snimljenog koncerta, i filma općenito.
Sve što nam sada preostaje je da čekamo i nadamo se da će se i Zagreb i/ili Rijeka pojaviti na listi dvorana u kojima će biti prikazivano ovo zaista intrigantno ostvarenje.
