Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

The Stooges - ”The Weirdness”

The Stooges - ”The Weirdness”The Stooges - ”The Weirdness”

Virgin records (2007)

Povratnički album The Stoogesa nazvan ”The Weirdness” donosi, osim povratka Rona i Scota Ashetona, uvodnu rockericu ”Trollin”, koja daje do znanja kakav će album generalno izgledati. Nabrijane gitara, čvrsti ritam, uz Iggyjevo pjevanje u laganom falšu, koje je počeo prakticirati od albuma ”Naughty little doggie”.

Dakle, muzički album rastura, problem je međutim upravo Iggy. Njegov glas konstantno ispada iz harma, što ne bi bilo loše da koristi repetitivne fraze kao na prva dva albuma ”The stooges” i ”Fun house”, međutim on na nabrijane riffove nabacuje gomilu riječi, najčešće sa seksualnom tematikom, koje ne može kontrolirati i time ubija trud i groove što braća Aseton ulažu u svirku. Tipičan primjer takve propale pjesme je već druga po redu ”You can’t have friends”.
Jasno, teško je očekivati povratak na staru buku i filing, ali Iggy je barem mogao skužiti da je od svih preživjelih članova Stoogesa on u najmanjoj formi, stoga je trebao skulirati svoj monumentalni ego i dozvoliti braći Asheton, kojima ovaj album vjerojatno više znači nego Iggyju već iscrpljenom od mnoštva svojih poluuspješnih solo albuma, neka preuzmu vodeću ulogu na albumu.

Pjesma po kojoj je nazvan album je neka vrsta bluesa srednjeg tempa i ona pomalo iskače iz obrasca nabrijanih gitara. Ima i kratki solo na saksofonu. A nakon tog blagog osvježenja slijedi najgora stvar na albumu ”Free and freaky in the USA” koja je muzički i tekstualno toliko loša da na nju ne vrijedi trošiti riječi. Poslije ipak kreće na bolje pa pjesma ”Greedy awful people” donosi wah-wah gitaru, jedno od nekadašnjih obilježlja Ron Ashetona koje nije previše iskoristio na ”The Weirdnessu”. Saksofon se ponovno pojavljuje na jednoj od boljih (možda čak i najboljoj pjesmi na albumu) ”Passing cloud”, skuliranoj rockerici koja pomalo asocira na Doorse iz faze ”Soft Parade”, a agresivniji dio pjesme u kojoj se prepliću gitarska wah solaža i sax na momente podsjeća na album ”Fun house”, tim više što je saksofon na The Weirdnessu svirao upravo ludi saksofonist sa ”Fun house” albuma Steve Mackay. Takvo preplitanje se pojavljuje i na posljednoj pjesmi albuma ”I’m fried” i to su jedine reminiscencije na taj antologijski album Stoogesa.
Ipak, sve u svemu, stvari su žestoke i pogodne za brutalno poganje i dobru alkoholiziranu zabavu, pogotovo pjesma ”My idea of fu”n koja slušatelja pomalo vraća u vrijeme prvog albuma. Također trajanje pjesama je negdje od dvije do tri minute i samo se time vidi da se novi CD Stoogesa nije previše naslanjao na ”Fun house” i njegove kompozicije temeljene na višeminutnoj improvizaciji i nekontroliranom vrištanju.
Upravo je glavni problem ovog albuma pretjerana kontrola. Da su si dozvolili veći raspašoj Stoogesi bi sigurno napravili ”sto puta” bolji album. Ovako, to je jedna zabavna rokerica sa neiskorištenim potencijalom koja više podsjeća na Iggyjeve solo albume poput ”American Cesar” ili već spomenutog ”Naughty little doggie”, nego na bilo koji The Stooges album.

Usput, album je producirao Steve Albini, a na bas gitari se nalazi Mike Watt iz Minutemena.

P.S. Najviše me iživciralo što svaki početak pjesme sa uvodnim agresivnim riff & drum napadom obećava mnogo, ali kada se pjesma razvije dobije se samo 20% od očekivanog.

Link: www.iggypop.com

Marin Tomić

Objavljeno 18.03.2007.

Vremeplov

Nitko osim nas samih ne može osloboditi naše misli... govorite djeci istinu.
Bob Marley