Mandrili poveli okupljene na Tibet
Nakon samo dvije godine od izlaska posljednjeg albuma, Mandrili su ponovno nagradili glazbenu scenu sa svojim uratkom, mističnim Tibetom. Promocija albuma, prva u nizu, organizirana je, a gdje drugdje, nego u rodnoj Rijeci, u kojoj bend od 1996. godine stvara svoj specifičan glazbeni izričaj, unutar kojeg su eksperimentirali sa raznim glazbenim pravcima i formama.
Sukladno time, bend se od žestokog demo benda, profilirao u kvalitetan alternativni bend koji može štošta svježeg ponuditi i mainstream publici. Mandrili (donedavno ManDrill) su sa svakim novim albumom dosegli jednu stepenicu više u svom glazbenom razvoju, te bez imalo skromnosti imaju pravo očekivati da ih Tibet svrsta među jače hrvatske bandove.
Tibet je, za razliku od prethodnih albuma, nešto blaži u svom ritmu i žestini, ali profiliraniji i određeniji u glazbenom smislu, gotovo potpuno lišen ikakvih efekata i elektronike, pružajući samo dorađenu i promišljenu kombinaciju koja je gotovo stvorena za live nastupe, putem kojih Mandrili svakako mogu i hoće proširiti svoju fan bazu.
Koncert je započet sa standardnim kašnjenjem, nakon čega se je na binu uspela Orietta, kao mistična tibetanska uvertira. Naime, Orietta (kako je predstavljena publici) je izvela 10 minutni performance na karakterističnim glazbenim instrumentima, Tibetanskim zdjelama (Tibetan singing bowls), koji je trebao publiku uvesti u mističan svijet ’Tibeta’. Nažalost, unatoč izvrsnoj izvedbi, specifičnost samog instrumenta spriječila je da publika u potpunosti osjeti svu čar tibetanske glazbe, budući da se zdjele sviraju laganim udaranjem i tapkanjem po zdjelama, a čiji se zvuk na razglasu može reproducirati samo do određene jačine – naime, tibetanske zdjele vrlo lako dovode do mikrofonije.
Stereo je, kao i obično, bio ispunjen do zadnjeg mjesta, te je žamor i neobvezno ćakulanje nadglasao magične zdjele, pa je samo nekoliko prvih redova moglo doživjeti performance onako kako zavrjeđuje. Tome unatoč, toplo prihvaćen performance publiku je nježno uveo u promociju.
Bas dionica, kojom je Robi otvorio nastup Mandrila, privukla je pažnju ”čavrljave” publike, i tada je krenuo Tibet.
Prvo je izvedena naslovna skladba, ’Tibet’, što se pokazao kao dobar potez. Skladba ’Tibet’ je uz ’Sve što nas čini takvima’ bila prisutna na radio postajama, pa je publika pjevala uz Ćozu, i time olakšala nastup bendu, koji je bio vidno pod tremom. Naredne pjesme, iako glazbeno ne zaostaju za dvama hita sa albuma, publici su gotovo nepoznate, pa je atmosfera bila umjereno aktivna, što se odrazilo i na tremu benda, pogotovo uz činjenicu da je Ćoza (vokal) već nekoliko dana bolestan (što se odrazilo i na njihov nastup u emisiji Garaža na HRT-u koji je, iako izvrstan, bio nešto malo manje efektan uz Ćozinu promuklu izvedbu).
No, riječka publika voli svoje, pa su se hvatali taktovi i tekstovi u letu, i pjevušili koliko je bilo moguće, pa se može reći da je izniman angažman cijelog Mandrila lijepo nagrađen.
Iako je bend malo komunicirao sa publikom, koncentriran na izvođenje ambiciozne i kvalitetne glazbe, publika je skočila na noge kada su krenuli prvi taktovi fantastične ’Sve što nas čini takvima’, uz koju je Stereo zahuktao, i povratio snagu iscrpljenom (više emocionalno nego fizički) bendu i podigao nastup na novu razinu, svježiju, opušteniju i predaniju.
Promocijski dio nastupa zaključen je sa ’Ja nisam sam’, skladbom čija je pozitivna poruka pojačana sa svojevrsnim gostovanjem dobro nam znanih glazbenika. Na binu su se, između ostalih, uspeli Matej Zec (Let3, Morso), Leo Rumora (Ogledala), Darko Terlević (Morso), Stanislav Grdaković (Morso) i ’odglumili’ back vokale pokazavši da se Riječka glazbena scena drži zajedno, podupire i međusobno unapređuje.
Tek sada dobro zagrijana publika zazvala je Mandrile na bis, i tada se na binu uspeo neki novi, ili bolje rečeno, stari ManDrill, ojačan samopouzdanjem nakon uspješne promocije, opušten i energičan, i nagradio riječku publiku sa dobro znanim pjesmama (’P’, ’Ljubio valjao’) na koje je publika uzvratila vrhunskom atmosferom. Nažalost, bis je potrajao manje nego što su svi željeli, jer je Ćoza naprosto zbog bolesti bio preiscrpljen da bi nastavio nastup.
Uspostavljen kontakt i izvrsna atmosfera mogu se sumirati u završnom obraćanju Robija (bas) publici: there is no place like home.
A da je promocija uspješno odrađena dokazuje i reakcija Lauren, iz Montreala (Kanada) koja je na koncert reagirala: ’So.. Where can I buy the CD?’
Mandrili su nastupili u standardnoj postavi: Tomo (gitara), Dale (bubnjevi), Robi (bas), Ćoza (vokal i na 2 minute druga gitara i melodika)
Veco
Objavljeno 24.01.2009.
