Pričati o koncertu Marka Olsona i riječkom My Buddy Mooseu koji je poslužio tek kao potpora ili uvod bilo bi nekako pogrešno. Prije bi se moglo govoriti o ravnopravnom nastupu ili kako bi praktični Amerikanci rekli - double bill koncertu.(foto: Danijela Uradin)
Kako je naša domovina navikla na poluproizvode i konstatno podcjenjivanje domaće produkcije u bilo kojem smislu, čudo je da postoji konsenzus oko riječkog benda koji bi mogao mirne duše stajati i na svjetskoj sceni barem u „Bambi Molesters“ statusu, te odrađivati i svjetske turneje s veličinama kao što su Mark Olson ili barem Jack Oblivian. Tko je kriv za to da naši kvalitetni bendovi nemaju ravnopravan izlazak na svjetsku scenu? Diskografske kuće, naša inertnost, rođenje na pogrešnoj strani planete ili vidoviti Milan.. bolje je ne ulaziti. Ali kako kaže jedan narod s ovih prostora, ako neće Muhamed brdu..
I tako se gitarist legendarnih The Jayhawks, Mark Olson obreo u Zagrebu nakon šest godina, na turneji koja promovira njegov novi album „Many Colored Kite“. Logičan izbor za predgrupu je naravno My Buddy Moose. U razgovoru s Matkom, gitaristom Mooseovaca, saznao sam da je preko organizatora Mate Škugora i menadžera Marka Olsona dogovorena i moguća zajednička svirka pa se u Ksetu te prohladne jesenske večeri očekivala zagrijana atmosfera. Jer, kako smo zaključili, rijetka je prilika da jedan naš bend zasvira sa svojim glazbenim uzorima, ne samo kao predgrupa, što je isto velika stvar, već baš za ozbiljno, na bini. Ozbiljno, zajedno...
Mooseovci su počeli svirku nekako blaže nego što znaju, kao da se boje zasjesti na svoj poznati zvučni zid, da ne bi nadglasali kasniji akustični nastup glavnog izvođača. Ali dok je tekla pjesma za pjesmom, elektrika je donijela svoje te su ušli u pravu formu s Awakening (simbolike li..) koja je razdrmala i bend i publiku. Redanjem vlastitih hitova i njihovom omiljenom chesee obradom „Always on my mind“, Mooseovci su zagrijali atmosferu u punom Ksetu. Osobito su povukli sa Scary feeling za koju je snimljen i odličan spot te koja već lagano postaje singalong koncertni hit, i uspješnom up tempo pjesmom Bad day s prvog albuma.
Sve se lagano moglo pretvoriti u produženi nastup naših Riječana, ali pozornica je ipak ustupljena gospodinu Olsonu. Iako je album koji promovira na turneji djelomično snimljen i s cijelim bendom, Olson na turneji svira akustičnu verziju uz potporu partnerice Ingunn Ringvold na djembama i harmonijumu s kojom je odsvirao već 300 koncerata u SAD i Europi. Izgledajući poput Vana Morrisona, gospodin Olson zasjeo je na pozornicu legendarnog zagrebačkog kluba da bi nam ispričao svoju priču, i krenuo s „Walking through Nevada“ s ranijeg albuma „My own Jo Ellen“, materijala koji ne izvodi puno nakon raskida s bivšom suprugom Victorijom Williams.
Prave ovacije doživio je s početnim taktovima pjesama Jayhawksa „Wichita“ i „Over my shoulder“ a pravovjerni fanovi iz prvih redova nisu ništa manje žustro pozdravljali ni pjesme sa „Salvation Blues“ i već spomenutog zadnjeg albuma „Many Colored Kite“. Iako bi se moglo pomisliti da akustični koncerti mogu zamoriti ne baš pravovjerne fanove, Olson je potpomognut djembama, harmonijem i predivnim glasom gospođice Ringvold, uspjevao i glazbeno proširiti interes publike sviranjem na dulcimeru, instrumentu Appalachianskih planina i dalekom rođaku citre, kao i zanimljivom upotrebom flangera na nekim solažama, te tako obogatio svoje već i onako dinamično i ritmično bogate pjesme.
A onda, nakon skoro jednog i pol sata, Olson je odlučio nakon dugo vremena nastupiti s elektrificiranim bendom, koristeći usluge riječkih americanera koji su tu priliku spremno iskoristili. Otprašili su momci muški i energično „Say you’ll be mine“, „Linda Lee“, „My own Jo Ellen“ i za kraj, potpuno neočekivano, himničnu „Blue“ s najboljeg albuma Jayhawksa. Što više treba od Olsonovog pogleda prema Luki Benčiću, kao da ne vjeruje da ovaj zna tekstove njegovih pjesama naizust, od trenutka kada Jasmin ustaje s bubnjeva dižući ruke u zrak i ne vjerujući da mu se ostvaruje dječački san i od šume ruku zadovoljne publike koja traži da se čarolija ne prekine. Zaista, ništa više ne treba reći niti opisivati.
