Prva večer 10. Liburnija Jazz Festivala
02.07.2010 pod vedrim nebom ljetne pozornice u Opatiji otvoren je deseti
Liburnija Jazz Festival.
Da nam nije dobro poznat amfiteatarski ambijent opatijskog otvorenog kina, mogli bismo na trenutak pomisliti da smo se našli u srcu New Orleansa za vrijeme neke lude parade. Ravno s ulice na binu su umarširali pravi funky marching band što je doprinijelo izvanrednom i spektakularnom početku festivala.
Talijanska atrakcija Funk off predvođeni saksofonistom Dariom Checchinijem
doslovce su napunili zrak pozitivnom vibrom funka i plesnih ritmova. Predstavili se kao izvanredan i zabavan spoj plesne i koreografski osmišljene atrakcije te vrsnog i uvježbanog marching banda koji uz standardne limene bravure izvodi i pravi vizualni performance te nezaobilazni kontakt s publikom koja je, iako malobrojna, uživala u programu.
Pokazali su i afinitet prema neobičnom istočnjačkom zvuku odsviravši autorsku skladbu ”Istambul”, čime su pokazali da ne prezaju ni od eksperimentiranja, dok se Dario Checchini trudio ostvariti što bolji kontakt sa publikom i na engleskom izjavio kako će im biti drago prodati nam koji svoj cd. Povremeno bi saksofonist Andrea Pasi izveo koje bacanje na pod ili uvježbano rušenje nekog od članova benda.
Predstavili su i naslovnu pjesmu svojeg posljednjeg albuma ”Una banda cosi” koja je naišla na izvanredan prijem kod publike. Pozdravili su se sa auditorijem i ostavili nas da dočekamo headlinere Vasil Hadžimanov Band uz zvuke laganog jazza iz razglasa.
Uskoro se pokazao prvi problem, koji je nažalost pratio ovaj makedonski bend na inače vrhunskom glasu, na gotovo više od 50 posto koncerta . Onaj tko se razumije u zvuk mogao je primjetiti da nešto nije u redu... Na binu je izašlo sedam vrhunskih muzičara a s balkanskom moći koju se od ovakvog benda moglo očekivati nije se dogodilo ništa.
Talijani su imali svog tonca koji je blende namjestio na analogni sound puhačkih instrumenata, pa je očito bio pravi pothvat vratiti sve to na svoje mjesto.
Vasil Hadžimanov je to također primjetio pa je potražio malo zvuka u monitore svojih muzičara i predstavivši neke nove članove svog pratećeg sastava nastavio uz zvuke autorskih pjesama sa svojih 4 albuma.
Nažalost trebalo je dvostruko napeti uši da bi se uspjela usmjeriti pažnja na ono što je trebao biti instrumentalni solo pojedinih članova benda. Hoću reći kad gitarista Svebor Šakić došeta na rub bine i radi nešto na gitari, onda bi ljudi iz prvog reda to trebali i čuti...
Vasil je uz svoja dva sinta ovaj put imao i klavir na bini koji je trebao poslužiti za ambijentalnije dijelove nastupa, međutim do izražaja je došao tek na bisu koji je zaslužio unatoč borbi sa zvukom ovog izuzetno dinamičnog benda.
Novi basist se dobro snašao ali je Jasna Jovičević izvanrednim osjećajem i atraktivnim performanceom na tri različita instrumenta uspjela izvući ovaj fusion u nešto spojivo s onim što bi se očekivalo.
Pjesme koje su izvedene s manje muzičara na bini su bile pravo osvježenje i napokon je neka atmosfera došla do izražaja. Dok je onaj drugi dio repertoara, više Zawinulovskog karaktera – ostavio bih kritiku poznavateljima tog žanra. Teško mi je naime ocijeniti da li je problem bio do zvuka ili do benda.
Solidno, ali može to i bolje koliko sam ja čuo o legendi Vasilu, svejedno hvala što su došli u naš kraj i nadamo se da će osvjetliti obraz ako ništa pa barem malo dužom svirkom s pristojnim toncem.
Sandi Bratonja
Objavljeno 03.07.2010.
